Predavač nas je odveo na izvore štovanja Presvete Euharisije, za koje je posebno zaslužan danas slabo poznati svetac o. Pierre Julien Eymard. Također je rekao da unatoč brojnim križevima i teškoćama sv. Pierre je surađivao s Božjom milošću u svom životu i uspio je ostvariti poslanje koje mu je Bog namijenio. Osnovao je Kongregaciju Presvetog Sakramenta, čiji klanjatelji imaju za cilj pružiti zadovoljštinu za uvrede koje se nanose Isusu u Presvetom Sakramentu. Jedna od ideja je da se klanjatelji mole za bezbrojne grešnike, njihovo obraćenje, jer onaj koji ljubi Isusa Krista nastoji da ga i drugi uzljube, želi obratiti grešnike po euharistijskom apostolatu. Dana 3. lipnja 1863. Kongregacija je odobrena od pape Pia IX. Od toga dana su redovnici Presvetog Sakramenta postali u Crkvi vrijedni nositelji i širitelji pokreta štovanja Presvetog Sakramenta. Eymard euharistiju naziva izvorom i vrhuncem kršćanskoga života. Njegova suvremenica Emilie Tamisie koja je vjerojatno s njime mnogo razgovarala o važnosti Euharistije za kršćanina, četrnaest godina nakon njegove smrti, tj. 1881. na nacionalnoj razini u Francuskoj organizirala je kongres. Taj prvi kongres je imao temu EUHARISTIJA SPASAVA SVIJET. Kasnije kongres prelazi granice Francuske, širi se po Europi, a potom se održava i na drugim kontinentima, čime nadilazi nacionalnu razinu. Do sad je održano 49. međunarodnih Euharistijskih kongresa. Jubilarni 50. će biti u Dublinu u Irskoj. Euharistije koje su se slavile na tim kongresima najveće su mise u kršćanstvu. Kongresi nisu sami sebi svrha nego da nas upute u važnost i moć Euharistije u našim životima. Središte kongresa je uvijek slavlje Euharistije, što ne smije zasjeniti ni jedna druga pobožnost. Nakon euharistije Isusu u Presvetom Sakramentu iskazujemo čast i klanjanjem i kontemplacijom.
U nas je još u vrijeme komunizma 1984. god održan HRVATSKI NACIONALNI EUHARISTIJSKI KONGRES u Mariji Bistrici. Na kojem je sudjelovalo oko 400 000 vjernika, Živko Kustić je napisao da je to bila «najveća misa u hrvatskoj povijesti».
U nastavku smo se pažljivije pozabavili tekstovima Novog zavjeta koji govore o Euharistiji, ali također i Starim zavjetom koji u slikama nagoviješta presudno važan uvjet opstanka kršćanstva – Euharistiju. Pater nam je također iznio i vlastita iskustva koja su potvrda važnosti Euharistije za njegov život. Zanimljiv je bio i primjer sestara albanki – Stigmatinke, koje su u vrijeme komunizma, kada su svećenici bili po zatvorima, i kada je bilo zabranjeno slavljenje Euharistije, snagom herojske ljubavi prema Bogu i dušama, nosile tajno svećenicima hostije da ih posvete, te su onda one nosile Isusa u Presvetom Sakramentu bolesnicima. Budući da su bile potjerane iz samostana, vratile su se u svoje obitelji i kako nisu smjele imati svetohraništa, Presveto su skrivale u ladice i ormare, tako da ni njihove obitelji u kojima su živjele nisu znale za to. Ovaj primjer je samo još jedan dokaz da bez Euharistije nema kršćanstva, ali istodobno i poticaj da svu svoju ljubav, sve svoje djelovanje temeljimo na adoraciji – klanjanju Bogu koji jedini može činiti velika djela u našim životima i po nama.
s. Marina Božić