Ponovno otkrivanje puta vjere otkrivanje je važnosti pustinje kroz koju nam je proći ako želimo pronaći novi život. Put je to na koji nas i Sveti Otac poziva: Crkva u cjelini, i pastiri u njoj, moraju poput Krista krenuti na put, da izvedu ljude iz pustinje i povedu ih prema mjestu života, prema prijateljstvu sa Sinom Božjim, prema Onome koji nam daje život u punini. Dakako, ne radi se o stvarnoj pustinji, nego o pustinji ljudskoga srca i prelijepoj biblijskoj slici prema kojoj je pustinja, inače mjesto smrti i straha, bila mjesto susreta s Bogom i mjesto novoga života. Poput izraelskoga naroda koji je morao proći pustinjom kako bi se upravo u njoj ogoljen od preuzetnosti, idolopoklonstva, želje za lažnom slobodom, sigurnošću i blagostanjem, malen i slobodan susreo sa svojim Bogom, tako je i nama danas poći pustinjom vlastita srca ako se želimo susresti s Bogom te u susretu s Njim, ponovno rođeni u vjeri i ljubavi, započeti novi život. Život koji će poput prve kršćanske zajednice biti život javnog i neustrašivog življenja i svjedočenja vjere.
Put je to na koji smo pozvani ponajprije mi „učitelji vjere“. No, prije samoga polaska, poput Izraela, potrebno je ogoliti svoje srce od preuzetnosti, samodostatnosti i uvjerenja te u iskrenosti srca samima sebi priznati potrebu autentičnog i obnovljenog obraćenja Gospodinu u kojemu će nam na prvome i jedinom mjestu biti ne imati i činiti, nego živjeti i svjedočiti. Čovjek današnjice dosegao je izvanredno visok stupanj razvoja i spoznaje o svijetu i samome sebi. Bog kojega želi spoznati ostaje i dalje misterij nikada u potpunosti spoznatljiv i ponekad čovjeku tako dalek. No, upravo razumu nespoznatljivo prihvaća se i ljubi srcem koje vjeruje i vjerom koja se naviješta životom. Stoga je čovjeku modernog vremena bombardiranom nebrojenim informacijama potreban navještaj vjere životom i osobnim svjedočanstvom u kojemu će se vječna Božja Riječ iznova utjeloviti. Poziv je to i zadatak ponajprije nas, Bogu posvećenih osoba i pastira, kojima je Bog povjerio svoje stado, kako ističe i sam Sveti Otac: i danas postoji potreba za snažnijim zauzimanjem Crkve za novu evangelizaciju kako bi se ponovno otkrila radost vjere i iznova pronašlo oduševljenje za prenošenje vjere.
Riječ života koju smo čuli i kojoj smo povjerovali u ovoj Godini vjere potrebno je iznova oživjeti. U osobnom ponovnom susretu s Bogom dopustiti joj da iznova poput travke u pustinji nakon dugo očekivane kiše iznova proklija. No, da bi se to moglo dogoditi potrebno je ponajprije osvijestiti si potrebu obraćenja, bez straha zakoračiti u pustinju vlastita srca i dopustiti Bogu da nam u njoj iznova progovori. Stoga ću je, evo, primamiti, odvesti je u pustinju i njenu progovorit srcu (Hoš 2,16).
Ne bojmo se susreta sa samim sobom i sa svime onime što nas u nama samima plaši i zbog čega se možda smatramo nedostojnima Božjega pohoda, jer Bog je Ljubav koja strpljivo čeka naš povratak nakon dugih lutanja labirintima ovoga života u traženju života. Put vjere put je neprestanog traženja, osluškivanja Riječi i rasta koji završava tek u konačnom susretu s Bogom.
Stoga je Godina vjere prigoda da se u svojim svakodnevnim traženjima zaustavimo na trenutak i pogledamo put koji smo do sada prešli, tragove koje smo iza sebe ostavili, zapise koje smo životom na njemu ispisali i ljude koje smo na tom putu susreli, koje smo zajedno sa sobom na put poveli, kao i one koje smo slijedili. No, još je više prigoda da usmjerimo svoj pogled prema sadašnjosti i trenutnom načinu života, vjeri koju živimo i svjedočimo kako bismo s novim oduševljenjem i radošću pogledali u budućnost i postali autentični i radosni svjedoci vjere koja raste kada se živi kao iskustvo primljene ljubavi i kada se prenosi kao iskustvo milosti i radosti. Ona daje da naš rad urodi plodom, jer širi naše srce u nadi i omogućuje nam pružati živo svjedočanstvo: otvara, naime, srce i um onih koji slušaju i prihvaćaju Gospodinov poziv da prionu uz njegovu Riječ kako bi postali njegovi učenici.
Poslušajmo poziv Svetog Oca i otvorimo danas vrata svojega srca te hrabro zakoračimo kroz vrata vjere u avanturu susreta i ljubavi s Njim kako bismo u ovoj Godini vjere iznašli nove načine javnog ispovijedanja vjere te poput Majke Krucifikse, kao i tolikih muževa i žena tijekom povijesti Crkve, naviještali svoju vjeru životom i ljubavlju koja će na licu svakoga brata i sestre prepoznati utisnuto lice Boga Ljubavi i Života.
Neka ova Godina vjere i za nas, Sestre Presvetog Srca Isusova, bude godina obnove radosnog življenja redovničkog posvećenja u karizmi i duhu Majke Krucifikse, žene duboke vjere i nesebične ljubavi. Pođimo putovima ovoga svijeta svjedočeći ljepotu svoje vjere, privodeći braću i sestre k izvoru vode žive.
s. Silvana Fužinato