Prije svega smo zdravstvena ustanova, usmjerena na njegu, fizičke simptome i smanjenje boli, no uz stručnost, ni u jednom trenutku ne želimo zanemariti ljudski, veoma bitni dio svake ličnosti: humanost, ljubav i podršku. Sve to želimo dati našim pacijentima, ne zanemarujući ni tijelo ni dušu. U radu s pacijentima, kao i drugi djelatnici, svakog pacijenta gledamo kao osobu, drugačiju i posebnu. Svatko ima svoju životnu priču koja ga je oblikovala, drugačiji karakter, odgoj i potrebe. Zato se trudimo osluhnuti, shvatiti, približiti se i olakšati im te teške životne trenutke. Neki su u teškim fizičkim stanjima što odvlači svu njihovu pažnju, drugi žele riješiti obiteljske odnose, pojedini vode svoje unutarnje bitke, a neki su usmjereni na put kojim kreću, Stvoritelju.
Bez obzira o čemu se radi, pokušavamo im pomoći medicinski – terapijom, psihološki – odgovarajućom komunikacijom ili duhovno – kada se obraćaju svećeniku. Mnogi, ali i njihove obitelji, traže bolesničko pomazanje, što im donosi spokoj, kao da su dobili potvrdu da su na pravom putu i sigurnost da će stići u prave ruke. Naši pacijenti imaju mogućnost razgovora sa svećenikom ma kojoj vjeri pripadali, olakšanje duše i odgovore na unutarnje duhovne dileme i pitanja. Duhovni aspekt je veoma bitan, ne samo kod pacijenata u razgovoru sa svećenikom nego on proizlazi iz svih nas, što se jednim imenom zove ljubav, a to im pored stručnosti želimo dati. Metode moga rada kao psihologa su individualne i različite, ovise o stanju pacijenta, što uključuju i razgovor o prošlosti, viđenje daljnjeg puta, smijeh, dodir ili samo zajedničko disanje. Osmijeh, ruka spuštena na ruku i njihov mir najljepše su povratne informacije.
Zajedno s pacijentima dolazi i pratnja, njihovi voljeni. Oni su naši korisnici i naši pomagači i njima je, kao i našim pacijentima, potrebna pomoć, razumijevanje i podrška. Suočeni s neminovnošću situacije reagiraju na različite načine. Trudimo se objasniti im i približiti situaciju, dati sigurnost u ophođenju s njihovim bolesnim članom obitelji i pružiti mir kojega će oni prenijeti pacijentu. Pored naše brige i stručnosti njihova ljubav i mir su ono najljepše i najučinkovitije što mogu pružiti članu svoje obitelji, voljenoj osobi, prijatelju… Te posljednje trenutke želimo im prikazati kao blagoslov, mogućnost da se oproste s voljenom osobom, budu kraj nje, razgovaraju i upute riječima posljednje „Volim te“, koje će zauvijek ostati titrati u njihovim srcima. U razgovoru s njima osnovna emocija je tuga, iako ima smijeha, sjećanja na lijepe trenutke, razgovori nerijetko završavaju suzama.
Tuga, suze, smijeh, ljutnja, sve su to ljudske reakcije u ovakvim životnim situacijama. Tuga i žalost koju nose u sebi ne prekida se činom umiranja, već dugo ostaje prisutna u njihovim životima. Proces žalovanja je dugotrajan i ovisi o pojedincu, odnosu i životnoj situaciji, ali svatko od njih ima pravo na žalovanje i mora proći kroz taj proces. U tom procesu im želimo pomoći i olakšati, dugo se pojavljuju na misama za pokojnike, najavljuju i dolaze razgovarati te smo tako i dalje prisutni u njihovim životima. Ovaj posao nije nimalo lagan, mada je teško govoriti o poslu. Ovo je misija u kojoj svaki pojedinac ima svoje značenje. Kako bismo bili što djelotvorniji kao dio Hospicija i kao ljudi jedanput mjesečno se sastajemo na supervizijama, tematskim radionicama koje vode stručne osobe, psiholozi. Tema radionice je unaprijed određena: stres na poslu, vještina komuniciranja, sagledavanje i rješavanje konkretnog problema ili nešto drugo što će nam unaprijediti komunikaciju i olakšati svakodnevni rad.
Rad na sebi, kao i rad na međuljudskim odnosima, bitni su kako bi što bolje i uspješnije ostvarili zajednički cilj, a to je pomoći, olakšati i učiniti dostojanstvenim posljednje zemaljske trenutke u životu pojedinca i njihovih najmilijih.
Postoji jedna izreka koja je prisutna u svim religijama, a to je da ono što radimo i dajemo drugima, zapravo radimo i dajemo sebi, stoga je svatko tko radi u Hospiciju zahvalan na mogućnosti da pomaže drugima te tako dobiva, uči i raste. U tom procesu mi smo zajedno, jednako važni, nadopunjujući se i izgrađujući tim svojom ulogom, pojavom i osobnošću, poput kockica koje se nadopunjuju i zajedno tvore mozaik imenom „Hospicij“.
Mirjana Mileusnić, prof. psih.