Svakodnevno je o. Antonio-Mario temu tumačio dvjema meditacijama, posvješćujući sestrama važnost konkretnog i autentičnog življenja svakodnevice kroz: važnost molitve, istinsko vjerovanje u Božju Riječ, zajedništvo, nutarnju slobodu u čistoći srca, askezu i odricanje, tj. darivanje, strpljivost i ustrajnost, snagu euharistije, privlačenje duša k Bogu, posvećenost jezika, obraćenje i radost svjedočanstva te predanje. Svaku meditaciju potkrijepio je Konstitucijama Družbe, Evanđeljem te okružnicama Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života „Radujte se!“ i „Istražujte“.
Na osobit način pozvao je sestre na novo predanje u svijesti da su ljubljene od Boga, kako bi mogle biti autentično svjetlo, svjetlo radosti u ovo današnje vrijeme, ljubeći sve ljude milosrdnom ljubavlju. Pozvano ih je gledati u dubinu kako bi Evanđelje, kao vrhovno pravilo, mogle iščitavati u vlastitim Pravilima i tako ispravno shvatiti svoju karizmu. To će moći jedino ako gaje zajedništvo i molitvom uđu u proces čišćenja, jer molitva je korijen za djelovanje i održavanje elana duhovnoga života. Jedino Duh Sveti može dati ispravna rješenja kako bi mogle rasti u izgradnji vlastitoga identiteta te oduševljavati životom molitve i radosnoga služenja.
„Krhkost i grešnost zajednice ne smiju nas razočarati“, rekao je o. Antonio-Mario. Askezom i vlastitim obraćenjem Gospodin obnavlja snagu onoga koji se uzda u njega i hoda u strpljivosti sa svojim Bogom. Zato redovnički život mora poprimiti zakon duha ljubavi kako srce bilo koje sestre ne bi postalo poput pogaženog tla kraj puta ili usahlog korijena, nego kako bi svoju krhkost mogle živjeti u prisutnosti Božje milosrdne ljubavi i donositi plodove privlačenjem duša k Bogu. Za to su postavljeni jasni kriteriji: posvetiti svoju osobnost Bogu, u poniznosti dati se voditi Kristovim duhom u svakoj situaciji i službi, imati u srcu strast za ljude osvajati ih za Krista, vratiti se Evanđelju i Konstitucijama upoznavajući vlastitu karizmu i ostvarujući je u današnjem vremenu, imati povjerenja u Božja obećanja i imati povjerenja da je Bog svemoćan. Bogu je moguće i ono što je ljudima nemoguće. Zato svaka osobno treba pasti na koljena pred Bogom i odreći se same sebe, uranjajući sve u ranu Kristova Srca, kako bi Bog u njoj proizvodio i htjeti i djelovati da uzmogne zajedno sa sv. Pavlom reći: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene“ (Gal 2, 20). Važno je čuvati se nelogičnosti i zabrinutosti koje oduzimaju snagu kako bi redovnička zajednica postala kvasac društva. Prije svega potrebno je zahvaljivati i svoju brigu povjeriti Bogu koji brine za sve i čestim ispitom savjesti pitati se: „Hoće li me moje riječi i djela opravdati ili osuditi?“. Ponajprije Bogu posvećene osobe pozvane su tražiti Kraljevstvo Božje, žeđajući svom dušom za njim koji uvijek vjeran ostaje te zajedno s kušnjom daje i ishod učeći ih nositi svoj križ.
Bogu posvećena osoba treba „biti kapljica bistre vode u kojoj će se zrcaliti Božja ljubav“, kako bi rekla Majka Terezija. Papa Franjo jasno kaže da Bogu posvećene osobe trebaju imati srce ispunjeno radošću Evanđelja, kako bi svatko u njihovoj blizini dobio priliku živjeti vječnim životom. Zato moraju raditi na vlastitom oslobađanju rušeći barijere u sebi i gledajući jedni u drugima blagoslov. Samo tako će autentičnim svjedočanstvom moći odgovoriti na specifične potrebe vremena ako postanu slične Kristu, sposobne probuditi ovaj svijet. Svjesne da je Isus njihova današnja mana trebaju čeznuti za onim naprijed, pazeći da ih đavao ne odvoji od Boga, molitve, odnosa s ljudima i odnosa sa sobom. Zato je vrlo važno iskreno obnavljati svoje zavjete, jer kako kaže papa Benedikt: „Vaš je život taj koji mora govoriti. Vrijednost posvećenog života je živjeti evanđelje.“
s. Tajana Hrvatin