Karizma jedne redovničke zajednice ogleda se ponajprije u životu i djelu, spisima i duhovnosti utemeljitelja/utemeljiteljice koja je primila poseban Božji dar za Crkvu i u Crkvi. Taj je dar tijesno povezan s posebnim evanđeoskim iskustvom u kojem je utemeljitelj osjetio nutarnji poziv za osnivanjem nove redovničke obitelji koja bi odgovorila na neku goruću potrebu Crkve u određenom vremenu. Kada se govori o vjernosti karizmi, govori se o vjernosti Bogu te njegovim nadahnućima i volji. Ta vjernost nije statična, nego dinamična, jer je karizma poseban dar Duha koji je živ te se mora njegovati i razvijati. Iako se karizma razvija i mijenja oblike, ona u svojoj biti ostaje ista. Jedini cilj mijenjanja karizme je jasan, razumljiv i učinkovit odgovor na nove potrebe Crkve u promjenjivostima kultura i običaja.
Ključ za otkrivanje i razumijevanje autentičnosti karizme nalazi se, prije svega, u liku i djelu samoga utemeljitelja. Stoga je nužno poznavati život utemeljitelja i njegove spise u kojima se može iščitati ono najbitnije iz njegove duhovnosti i iskustva te iz njegovih djela koja su proizišla iz apostolske zauzetosti, a označuju specifičan stil nasljedovanja Isusa i služenja Crkvi. Kao drugi izvor karizme predavač je istaknuo živu povijest same redovničke zajednice koja je u svoje vrijeme zaživjela u kreativnoj vjernosti nadahnuću i djelu utemeljitelja. Konstitucije, koje su temeljni zakonik u kojem je sadržan program života jedne redovničke obitelji, treći su izvor karizme.
U povijesti Crkve nastajali su i nestajali mnogi redovnički instituti. Zapravo, svaki institut tijekom svoga postojanja poznaje sljedeća razdoblja: vrijeme nastanka, vrijeme brzoga razvoja i rasta, vrijeme stabilizacije i vrijeme dekadencije. Nameće se pitanje zašto dolazi do slabljenja redovničkoga života i gubljenja identiteta, to jest vlastite karizme. Odgovor se ne nalazi u (ne)mogućnosti vanjskoga djelovanja, nego u događajima, (ne)vjernosti duhu i karizmi te odnosima unutar zajednice. Važno je biti, a onda djelovati, istaknuo je mons. Križić. Naše biti ne uključuje samo broj osoba, nego ponajprije kvalitetu pojedinaca, onih koji su već prisutni, a i onih koji bi željeli postati dio određene redovničke obitelji. Svako djelovanje treba biti u dubokoj povezanosti s Gospodinom i vlastitom zajednicom, u duhu karizme. Dosljednost i jamstvo života redovničkih zajednica očituje se u tome koliko su njezini članovi spremni evanđeoski umirati sebi za dobro zajednice i Crkve imajući na umu da Krist treba neprestano rasti, a oni se umanjivati (usp. Iv 3, 30).
Na kraju svoga izlaganja mons. Križić je potaknuo sestre na duhovno zajedništvo, na otvorenost u razgovoru, prepoznavanje i rješavanje, a ne skrivanje manjkavosti te pronalaženje snage unutar zajednice za novi polet i promjene.
Ključ za otkrivanje i razumijevanje autentičnosti karizme nalazi se, prije svega, u liku i djelu samoga utemeljitelja. Stoga je nužno poznavati život utemeljitelja i njegove spise u kojima se može iščitati ono najbitnije iz njegove duhovnosti i iskustva te iz njegovih djela koja su proizišla iz apostolske zauzetosti, a označuju specifičan stil nasljedovanja Isusa i služenja Crkvi. Kao drugi izvor karizme predavač je istaknuo živu povijest same redovničke zajednice koja je u svoje vrijeme zaživjela u kreativnoj vjernosti nadahnuću i djelu utemeljitelja. Konstitucije, koje su temeljni zakonik u kojem je sadržan program života jedne redovničke obitelji, treći su izvor karizme.
U povijesti Crkve nastajali su i nestajali mnogi redovnički instituti. Zapravo, svaki institut tijekom svoga postojanja poznaje sljedeća razdoblja: vrijeme nastanka, vrijeme brzoga razvoja i rasta, vrijeme stabilizacije i vrijeme dekadencije. Nameće se pitanje zašto dolazi do slabljenja redovničkoga života i gubljenja identiteta, to jest vlastite karizme. Odgovor se ne nalazi u (ne)mogućnosti vanjskoga djelovanja, nego u događajima, (ne)vjernosti duhu i karizmi te odnosima unutar zajednice. Važno je biti, a onda djelovati, istaknuo je mons. Križić. Naše biti ne uključuje samo broj osoba, nego ponajprije kvalitetu pojedinaca, onih koji su već prisutni, a i onih koji bi željeli postati dio određene redovničke obitelji. Svako djelovanje treba biti u dubokoj povezanosti s Gospodinom i vlastitom zajednicom, u duhu karizme. Dosljednost i jamstvo života redovničkih zajednica očituje se u tome koliko su njezini članovi spremni evanđeoski umirati sebi za dobro zajednice i Crkve imajući na umu da Krist treba neprestano rasti, a oni se umanjivati (usp. Iv 3, 30).
Na kraju svoga izlaganja mons. Križić je potaknuo sestre na duhovno zajedništvo, na otvorenost u razgovoru, prepoznavanje i rješavanje, a ne skrivanje manjkavosti te pronalaženje snage unutar zajednice za novi polet i promjene.
s. Lidija Turić
