Svaki novi dan prilika je u kojoj možemo prepoznati da je Gospodin blizu. Bog sam hita da nas spasi, rekao je fra Ivan Miklenić s Trsata, istaknuvši da nam „svaka duhovna obnova daje novu priliku i novu milost da imamo opravdanje krenuti, pa ako treba, i od nule“. 
Fra Ivan je podsjetio na tekst Sv. pisma koji govori da će se prema gori Gospodnjoj stjecati svi narodi, jer će prepoznati da ondje stanuje Bog. Svatko tko nas sretne smije prepoznati da je s nama Bog, jer i naše redovničko odijelo govori da smo Božji, Bogu darovani i posvećeni. Zato s pravom ljudi od nas i očekuju da budemo ono što jesmo, ono što bismo trebali biti. Upravo je vrijeme došašća poziv i prilika da hodimo putem Božje svjetlosti. Na to nas pozivaju i svijeće na adventskom vijencu da svaki tjedan, što smo bliže Božiću, i naš život više svijetli i bude pripravniji za susret s Kristom. Bog je pokretač susreta, jer se po objavi približava čovjeku. On neprestano poziva čovjeka da ga slijedi i ostavlja tragove koje prepoznajemo osobito u sakramentima, znakovima susreta Boga i čovjeka. „Rođenje Isusovo, nije samo lijepa božićna priča nego istinski događaj koji traži susret, istinski događaj koji se zbio u Betlehemu, ali koji se i svake godine treba dogoditi u mojemu srcu. Zato Vladimir Nazor, prijatelj vaše Družbe, piše: ‘Koliko puta si se za me rodio, o malo d’jete Isuse!’“ Susret s Isusom, s Bogom živim, treba se dogoditi i u našemu srcu, on je uvijek ovdje, za nas i s nama. Razmišljajući o susretu fra Ivan se prisjetio i riječi Ivana Goluba: „Susret nije trajanje. Susret je makar i potrajao, ipak prolazan. Unatoč, ili upravo zbog svoje trenutnosti, susret zna biti presudan. Ima sudbinskih susreta, susreta koji znače prekretnicu u životu: prekretnicu shvaćanja, prekretnicu usmjerenja ili prekretnicu suputništva. Od susreta se živi. Od nekih čak cijeli život. Ima susreta koji ostavljaju dubok trag. I taj trag traje. Može trajati cijeli život. A ima u riječi susret još nešto. Je li vam ikada palo na um da su riječi sresti i sretan, a prema tome i susret i sreća istoga korijena? Dakle, za sreću je potreban susret!“
Fra Ivan je podsjetio na tekst Sv. pisma koji govori da će se prema gori Gospodnjoj stjecati svi narodi, jer će prepoznati da ondje stanuje Bog. Svatko tko nas sretne smije prepoznati da je s nama Bog, jer i naše redovničko odijelo govori da smo Božji, Bogu darovani i posvećeni. Zato s pravom ljudi od nas i očekuju da budemo ono što jesmo, ono što bismo trebali biti. Upravo je vrijeme došašća poziv i prilika da hodimo putem Božje svjetlosti. Na to nas pozivaju i svijeće na adventskom vijencu da svaki tjedan, što smo bliže Božiću, i naš život više svijetli i bude pripravniji za susret s Kristom. Bog je pokretač susreta, jer se po objavi približava čovjeku. On neprestano poziva čovjeka da ga slijedi i ostavlja tragove koje prepoznajemo osobito u sakramentima, znakovima susreta Boga i čovjeka. „Rođenje Isusovo, nije samo lijepa božićna priča nego istinski događaj koji traži susret, istinski događaj koji se zbio u Betlehemu, ali koji se i svake godine treba dogoditi u mojemu srcu. Zato Vladimir Nazor, prijatelj vaše Družbe, piše: ‘Koliko puta si se za me rodio, o malo d’jete Isuse!’“ Susret s Isusom, s Bogom živim, treba se dogoditi i u našemu srcu, on je uvijek ovdje, za nas i s nama. Razmišljajući o susretu fra Ivan se prisjetio i riječi Ivana Goluba: „Susret nije trajanje. Susret je makar i potrajao, ipak prolazan. Unatoč, ili upravo zbog svoje trenutnosti, susret zna biti presudan. Ima sudbinskih susreta, susreta koji znače prekretnicu u životu: prekretnicu shvaćanja, prekretnicu usmjerenja ili prekretnicu suputništva. Od susreta se živi. Od nekih čak cijeli život. Ima susreta koji ostavljaju dubok trag. I taj trag traje. Može trajati cijeli život. A ima u riječi susret još nešto. Je li vam ikada palo na um da su riječi sresti i sretan, a prema tome i susret i sreća istoga korijena? Dakle, za sreću je potreban susret!“
Bog dolazi i susreće čovjeka kako bi ga usrećio, a i čovjek kada teži za susretom s Bogom postaje ispunjen i sretan. Ako čovjek poslije molitve, susreta s Bogom, ostaje nepromijenjena srca i života, ako nije makar malo bolji, onda mora mijenjati molitvu, jer samo duboki i istinski susret s Bogom mijenja čovjeka. O tome nam najbolje svjedoči Marija koja je susrete s Isusom pohranjivala i prebirala ih u svojemu srcu (usp. Lk 2, 19). Stoga i naše srce treba kucati u ritmu Marijina srca, a ne prebirati samo ono što nam je netko nažao učinio. Fra Ivan nas je pozvao da Bogu dadnemo mjesto u srcu i dopustimo mu da nas mijenja i priprema za konačni susret sa sobom u vječnosti. U ispitu savjesti i sakramentu pomirenja susreli smo se sami sa sobom i s Bogom te u klanjanju pred Presvetim Oltarskim Sakramentom molili smo jedni za druge kako bismo doživjeli promjenu srca koje će u susretima prebirati samo ono što izgrađuje naše međusobno zajedništvo. Susret smo nastavili u blagovaonici samostana.
s. Lidija Turić