Na samom početku rekla je kako je rad na sebi cjeloživotan i da nema razdoblja u našemu životu kada ne trebamo raditi na sebi; ma koliko godina imali, uvijek postoji još nešto za integriranje. Cilj formacije je mijenjati se, ali uvijek kroz dva stupa, ljubeći i praštajući onako kako je to Isus činio.
Naš životni izbor nije dovršen niti statičan, on je u stalnom dinamizmu stoga mu je osim Božje pomoći i milosti potreban pokretač koji je u nama, a to je afektivna zrelost. Afektivna zrelost je motor psihičkoga razvoja i ponašanja osobe, ona pomaže u orijentiranju vlastitoga bića prema ostvarenju izabranoga cilja. Način na koji reagiramo u odnosima pokazatelj je afektivne zrelosti ili nezrelosti. Afektivno zrela osoba na svoj život gleda sa zahvalnošću, a ne sa negodovanjem i gorčinom; ne boji se svojih emocija, prepoznaje ih i kontrolira, a to čini tako da ih stavlja naočigled razumu. Ona je u miru sa sobom, s drugima i s Bogom. Voditeljica seminara ukazala je na stanja i osjećaje koji nam trebaju biti znak da valja mijenjati ponašanje: zatvaranje, bijeg od neke situacije, navezanosti, potreba da me se pohvali, a izostane li pohvala, javlja se osjećaj tuge, agresija i stalna napetost… Ako su učestala, sva navedena stanja, znak su afektivne nezrelosti. Iako ne postoji recept za rješenje svih problema, odnosno stanja, postoje načini kako reagirati na njih i tako si pomoći.
Prvi korak je suočiti se sam sa sobom, pratiti svoje emocije, ponekad „razgovarati sam sa sobom“, „ovo osjećam, ali ovo sam izabrala“, zatim ne bježati od problema i osjećaja koje oni izazivaju, nego se što prije s njima suočiti i pokušati ih pravilno usmjeriti. Uvijek i uvijek krenuti od sebe, ne tražiti problem u drugome, najprije raščistiti sa sobom, a onda pokušati u duhu ljubavi i praštanja rješavati napetosti unutar zajednice. Nikada ne zaboraviti da jedino što mogu je promijeniti sebe, da se želim promijeniti i živjeti po Božju. Ono što mi se osobito sviđalo na seminaru i na čemu želim posebno zahvaliti voditeljici je to da je ona, iako je seminar imao psihološku temu, cijelo izlaganje upućivala na primjer Isusa koji je savršeno pokazao kako se osjećaji iskazuju na pravi način. Prava slika zajedništva je slika Presvetog Trojstva koja ne poznaje ni jedan uvjet i ne traži zaslugu u međusobnom jedinstvu i uzajamnoj ljubavi. Moramo još nešto znati i često činiti – Bogu više puta u životu ponoviti svoj „Da“, to je siguran put zajedničkog hoda s Gospodinom.
Čovjek treba stalno tražiti i pronalaziti načine u odnosu sa samim sobom, s Bogom i s drugim. U tom traganju vjerujem da ga prati Bog, kako to lijepo opisuje stihovima sv. Bernardina iz Clairvauxa:
Isuse, nado pokornika
Kako si blag onima koji ištu
Kako si dobar onima koji traže
Kakav li tek moraš biti onima koji nalaze?
N. N.
