U temelju milosrđa je Božji poziv da budemo ganuti drugima i onda upućeni prema njima. Razmišljanje o riječi „s-hvatiti“ upućivalo je na riječ „živjeti“ jer našim rukama komuniciramo ono što živimo. Naime, i stavom ruku mogu se izraziti redovnički zavjeti pa tako mislimo na poslušne ruke koje mogu biti otvorene, u stavu molitve, zatim siromašne ruke kojima se daje Bogu i drugima sve što se ima, te čiste ruke koje pripadaju Bogu, a onda i svima drugima. Ostaje na svakoj kako sebi odgovoriti kojim stavom ruku bismo pokazale neživljenje redovničkih zavjeta.
Živjeti po zavjetima ujedno znači biti u dinamičnom odnosu i za odnos s Bogom i s čovjekom. Različite životne situacije stavljaju nas u različite odnose prema drugima u kojima možemo imati prema sebi i drugima drukčije stavove. Polazeći od pretpostavke poštovanja sebe i drugih ušli smo u dinamiku rada u skupinama gdje smo imale priliku razmijeniti svoja iskustva i razmišljanja. Zaključak koji se nametnuo je potreba uspostavljanja odnosa koji prepoznaju dostojanstvo i vrijednost svake osobe te gledanja na čovjeka u dobrom svjetlu vjerujući da su ljudi sposobni za promjene, rast i zdrave međuljudske odnose. U konačnici, i onda kad „ja nisam OK, to je za Boga OK“. Ujedno je to i poziv svakoj da sebe i druge gledamo u Kristovu svjetlu milosrđa, jer življenje zavjeta ima smisla tek ako je okrenuto prema drugima. U zaključnom dijelu ovoga susreta predavač je pozvao sestre na vježbu shvaćanja ruku, tj. osluškivanje što bi ruke druge osobe rekle da mogu govoriti o životu koji su proživjele, ali i o mogućnostima koje su tek pred njima.
s. Lidija Turić