Vrhovna predstojnica s. Dobroslava Mlakić u svom prigodnom izlaganju istaknula je: „Ovo je mala obljetnica, ali ako se prisjetimo koliko su sestre ovdje primile i koliko su dobra učinile, onda doista trebamo Bogu zahvaliti i moliti za sve sestre žive i preminule koje su ovdje živjele, za svećenike i duhovnike koji su u ovoj kapeli zajedno s njima slavili sv. misu, sakramente, klanjanja Presvetom Oltarskom Sakramentu, meditirali i molili, te za dobročinitelje ovoga samostana… Družba je dugo vremena željela otvoriti jedan samostan u Zagrebu isključivo radi školske izobrazbe i redovničke formacije mladih članica, da bi mogle plodonosnije djelovati na slavu Božju i za dobro Družbe, Crkve i svijeta… Mi smo tada posjedovale samostan na Jordanovcu, ali bio je u vrlo trošnom stanju i nažalost, prema urbanističkom planu grada Zagreba najavljeno je i provedeno njegovo rušenje. Uz staru kućicu sestre su bile u posjedu većeg voćnjaka i vrta koji su oduzeti uz minimalističku naknadu. No, s druge strane, Družba nije imala financijskih izvora za školovanje svojih članica, a živjelo se tada veoma siromašno, ponekad i oskudno. Stoga su sestre morale, kao i naši gastarbajteri poći raditi u inozemstvo.
Božjom providnošću te vlastitim radom i žrtvama svojih sestara, uspjele su 1967. g. kupiti dvokatnu obiteljsku kuću u izgradnji od Paule Hep u Zagrebu na Lašćini, na području župe Bezgrješnog Srca Marijina, kojom upravljaju oci isusovci. Ugovor o kupnji potpisan je 25. srpnja 1967. godine. Prve sestre Alfonzina Horvat, predstojnica, s. Auzilija Lulić, kuharica i studentice s. Robertina Medven, s. Valentina Marinović i s. Lucijana Čović nastanile su se u ovom samostanu 2. kolovoza 1968.
Građevinska dozvola za kapelu u vrijeme komunističkog režima nije prošla te su sestre došle na ideju izgradnje kapele s garažnim vratima. Međutim, i crkvena dozvola čekala se dugo. Nadbiskupski duhovni stol u Zagrebu izdao je dozvolu 7. travnja 1970. Budući da ništa nije išlo bez poteškoća, a sestre su iz inozemstva donijele križ koji još i danas dominira u kapelici, zaključeno je da kapela bude posvećena Uzvišenju Sv. Križa. Križ i žrtva utkani su i u karizmu naše utemeljiteljice Majke Marije Krucifikse Kozulić i u karizmu Družbe. A Majka Utemeljiteljica zapisala je: ‘Svaki dan s radošću uzmi vlastiti križ iz Isusovih ruku.’ Samostan i kapelu blagoslovio je napokon, mons. Josip Pavlišić, nadbiskup koadjutor Riječko-senjske nadbiskupije, u nazočnosti otaca isusovaca o. Stjepana Katulića, župnika župe na Jordanovcu i o. Ivana Fučeka, rektora isusovačkog kolegija na Jordanovcu.“ Euharistijsko zahvalno zlatno slavlje predvodio je p. Petar Klarić, župni vikar u župi Bezgrješnog Srca Marijina na Jordanovcu, u koncelebraciji s desetak isusovaca koji su tijekom prošlih pedeset godina dolazili dobrovoljno misiti, među kojima se s velikom zahvalnošću sjećamo pokojnog p. Predraga Belića koji je svako jutro u 6 sati, od 1970. do 1995., slavio sv. misu. Održao je svakodnevno petominutnu homiliju, ali uvijek pripremljenu i napisanu, više mjesečnih duhovnih obnova iz kršćanske patrologije, obogaćivao je sestre marijanskom i ekumenskom duhovnošću te je, kao raspjevani redovnik i liturgičar, zanosno s njima pjevao. Od njega smo puno primili, a i on je u svojoj skromnosti, kao samozatajni redovnik zapisao u samostanskoj kronici: „Treba reći da sam i ja u ovoj kući mnogo toga primio.“
Voditelj slavlja p. Klarić održao je nadahnutu propovijed:
.jpg)
„Drage sestre i braćo, danas je uistinu velik dan, Dan križa, dan u kojem vi, drage sestre Srca najboljega, možete ponosno reći kako punih pedeset godina nosite radosno svoj križ ovdje na Lašćini. Iskreno vjerujem da nema dobroga srca bez dobroga križa. Uzdignimo stoga, svoje srce danas prema križu najvećemu i pokajmo se za sve one dane u kojima ga možda nismo htjeli, ili nam je bio pretežak, ili smo ga željeli prebaciti na tuđa leđa, pobjeći od njega. Crkva nas danas poziva razmatrati veliku tajnu križa našega Spasitelja. Taj znak koji je u početku bio prokletstvo, sablazan, ludost postao je znakom spasenja. U jednom trenutku naše povijesti, Sin Boga živoga dolazi na svijet. Napušta svoju uzvišenost do koje čovjek ne može doprijeti i sam postaje čovjek, da bi u poniznosti i poslušnosti prihvatio križ, na njemu bio uzdignut i u svom čovještvu pobijedio grijeh i smrt. Tako se ponovno vratio u svoju uzvišenost i čovjeku otvorio vrata koja su mu od prvoga pada bila zatvorena. Prvo drvo sa svojim zamamnim plodom odvelo je čovjeka u odvojenost od Boga, u smrt. Plod ovog drugog drveta vratio je čovjeku život, prijateljstvo s Bogom. Što je prvi Adam uništio, novi Adam je obnovio. U prvom čitanju čujemo mrmljanje Izraelaca koje Bog kažnjava ljutim zmijama. Nakon što su shvatili da su pogriješili, Izraelci su se pokajali, zamolili Boga za oproštenje. Pogledom na mjedenu zmiju koju je Mojsije uzdigao na stup, postižu ozdravljenje od ugriza zmije. Od grijeha se oslobađamo onda kad ga postanemo svjesni, kad ga stavimo pred sebe, tek tada ga možemo priznati i za njega se pokajati. Ova uzdignuta zmija pralik je Krista uzdignutog na križu. Na križu je pobijeđen grijeh. U pogledu na križ, u njegovoj osami i svjetlosti, pravo spoznajem sebe i svoj grijeh i tako onda mogu ići dalje, mogu ići naprijed oslobođen, zdrav.
Lako možemo čuti kako se govori o prenaglašenosti križa, jer smo mi vjernici zbog toga tužni, smrknutih lica idemo ovim svijetom umjesto da širimo uskrsnu radost, iz svojih crkava izlazimo pognutih glava pritisnuti teretom križa. Izuzmemo li iz našega života važnost križa, u prvom redu Kristova križa, a onda i križeva svakoga od nas, oduzeli smo si sredstvo po kojem nam je ostvareno spasenje. Da je bilo drugoga puta, Bog bi ga vjerojatno, odabrao. Mi jesmo ljudi uskrsnuća, mi trebamo širiti radost ovim svijetom, ali trebamo biti svjesni da Uskrsa nema bez križa, da nema uskrslog Krista koji nije prošao muku i umro na križu. Križ ima dvostruku usmjerenost, dvije grede: vertikalu i horizontalu. Kristova smrt na križu povezala je nebo sa zemljom. Ona odvojenost koja je postojala između Boga i čovjeka od prvoga čovjekova pada, spojena je gredom Kristova križa. Samo onaj koji po njoj hoda može doći k Bogu, samo on može ući u kuću Očevu. ‘A Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.’ A kako se ulazi u život vječni? U život vječni se ulazi po Kristovu križu. Sve je naše usko povezano s križem. Posebno je to presveta euharistija – sjećanje i aktualiziranje ovdje i sada Kristove žrtve za nas.
Horizontalna greda Kristova križa doziva nam u pamet našu povezanost kao braće i sestara u Kristu. Za svakoga od nas je Krist umro, nije za jednoga više, a za drugoga manje. Ta horizontalna greda povezuje nas u ljubavi. Taj križ ostvario je i nas, našu zajednicu. Jedno i drugo treba u našem životu biti prisutno. I vertikala i horizontala moraju nam biti prožete ljubavlju.
Današnja svetkovina nosi naslov Uzvišenje svetoga Križa. I to je veliko uzvišenje, uzvišenje Božjega poniženja. Ponizio se da bi nas uzvisio. Drage sestre Srca, ne bilo kakvoga nego Isusova, današnja svetkovina i vaša obljetnica nam svjedoče da je ljubav uvijek jača od mržnje, da je hrabrost jača od straha, da je dobro jače od zla. Svjedoče nam da je vaša poslušnost i poniznost nadjačala neposluh i oholost. I to upravo ovdje na Lašćini, i to već punih 50 godina.
Stanimo stoga, ponovno pred Krista na križu i upitajmo svoju pamet, svoje srce: što sam to ja do sada činio za Krista, što ste vi drage sestre kroz ovih 50 godina ovdje na Lašćini činile za Krista, što sada činite i što će od sada činiti za njega? Amen.“
Na kraju sv. mise prisutnima je riječi pozdrava uputio p. dr. Marko Matić koji nakon p. Belića dolazi ovdje slaviti sv. misu srijedom navečer. Pater Matić izrazio je radost da na ovaj način može surađivati sa sestrama. Izrazio je iskrenu čestitku sa željom da nas sve zajedno dragi Bog čuva i blagoslovi. Sestre su izvele prigodni program. Pjevao je Zbor sestara pod vodstvom i uz orguljsku pratnju s. Valentine Marinović. Predstojnica ovog samostana s. Rozalija Težak pozdravila je prisutne svećenike, vjernike, četrdesetak prisutnih sestara, svima zahvalila za sudjelovanje, kako sada tako i tijekom pedesetogodišnje povijesti ove zajednice te ih pozvala na druženje i okrepu.
Molimo svi, da nam Bog pošalje novih zvanja koje će nastaviti služiti Bogu i narodu posvećujući se Božanskom Srcu Isusovu.
s. Robertina Medven