Rođena je 6. listopada 1942. na Vrhu (otok Krk) od oca Franje i majke Antice rođ. Linardić. Potječe iz kršćanske obitelji s brojnom djecom: tri brata i četiri sestre, od kojih je ona najmlađa. Još jedna sestra bila je redovnica u Družbi sestara sv. Križa u Đakovu.
U Družbu sestra Presvetog Srca Isusova stupila je 1962. godine u Crikvenici. Nakon godinu dana priprave, 1963. godine ušla je u novicijat. Privremene zavjete položila 3. listopada 1964., a doživotne zavjete 3. listopada 1970. u Crikvenici. Nakon novicijata djelovala je u Senju od 1964. do 1966. kao sakristanka u katedrali. Iste godine odlazi u Austriju u Novicijatsku kuću Školske braće kršćanskih škola u Laubegg (1966-1970).
Godine 1970. odlazi u Njemačku u Neuss i radi u bolnici Johanna Etienne, sestara Augustinki, a od 1972. do 1981. u Domu Srca Isusova za starije i bolesne osobe. Od 1981. do 1985. učiteljica je novakinja i kandidatica u Rijeci. Godine 1985. ponovno je u Neussu i obnaša službu predstojnice i glavne sestre Doma do 1994. godine.
U vremenu dok je s. Kazimira boravila u Neussu, mnogim je bogoslovima Riječko-senjske nadbiskupije, Krčke i Porečko-pulske biskupije pomogla da su preko ljetnih praznika obavljali «pastoralnu praksu» u bolnici Milosrdne braće Sv. Aleksija, i tako su dobili i financijsku pomoć za studij. Za vrijeme Domovinskog rata u Neuusu je sudjelovala u organizaciji humanitarne pomoći Rijeci i Hrvatskoj.
Na Generalnom kapitulu Družbe 1994. izabrana je za Vrhovnu ekonomu i na toj službi ostaje do 2000. godine. U tom vremenu njezinim zalaganjem sagrađen je novi Dječji vrtić «Nazaret» na Drenovi, otvorene Jaslice «Mima» (Pomerio), sagrađeni samostan u Zagrebu i Otočcu.
Od 2000. do 2006. ponovno je u Caritasovu Domu St. Josef, za starije osobe u Karlsfeldu kod Münchena. Od 2006. u Kući matici na Drenovi obnaša službu predstojnice koju savjesno vrši do smrti.
Svi koji su poznavali s. Kazimiru bar na kratko ili sestre koje su imale prilike s njom živjeti ili koje je odgajala mogu posvjedočiti da je s. Kazimira bila osoba koja se odlikovala nadasve vedrinom, smislom za humor, pomoć, svojim zalaganjem na dužnosti koja joj je bila povjerena, te majčinskom brigom za povjerene sestre. Posebno je imala smisao za organizaciju, lijepo uređenje prostora, za ručni rad i sl.
Na poseban način u njezinoj bolesti zablistala je krepost strpljivosti i predanja u volju Božju. Svojom voljom za život i planovima koje je željela ostvariti za svoju zajednicu hrabro je kroz tri godine pobjeđivala bolest. I u najtežim trenucima preko usta joj nije izašla ni jedna riječ kojom bi drugima pokazala koliko trpi. Nije se tužila, niti sebe sažalijevala. U svojoj teškoj bolesti redovno je sudjelovala u svim točkama dnevnog reda. Sve do prije mjesec dana predmolila je Časoslov i pjevala. Rado je sudjelovala u svim događanjima redovničke zajednice, ako ne uvijek fizički, a onda svojim zanimanjem i molitvenom pratnjom. Sve do zadnjeg dana govorila je da je dobro. Rado je u bolesti prihvaćala tuđu pomoć, ali nikoga nije željela opteretiti svojim zahtjevima. Bila je osoba koja se zalagala za mirno rješenje nesuglasica. U svoje molitve uključivala je sve potrebne. U vrijeme njezine bolesti mnoge osobe su je posjećivale i mnoge je tješila i hrabrila makar su bili manje bolesni od nje.
Njezinim odlaskom iz naše sredine izgubili smo jednu sestru koja je oko sebi ižarivala pozitivan stav i mnogima bila primjer. Vjerujemo da je naša zajednica i Družba dobila zagovornicu pred licem Božjim. Kao zajednica i pojedinci zahvalni smo Bogu što nam je podario s. Kazimiru da dio puta koračamo zajedno.
Hvala i njezinoj obitelji koja joj je uz sestre redovničke zajednice bila potpora u njezinoj bolesti.
Molimo za nju da oslobođena svih patnji otpočine na Isusovu Srcu kojem je za života vjerno služila.
Počivala u miru Božjem!
s. Nives Stubičar