Nakon večernje molitve časoslova don Jenko je održao uvodno predavanje na temu: „Aktualnost i potreba pedagogije duhovnih zvanja u Crkvi u suvremenom svijetu“. Na početku predavanja don Jenko je naglasio kako je povijest spasenja i Božjeg odabranja osobni put, ali koji vodi zajednici. Stoga je ono obveza koju trebamo živjeti, te tako vjera ne može i ne smije biti privatna stvar. Stoga pedagogija zvanja kojoj je cilj duhovno zvanje polazi od Kristova identiteta i smjera prema tom istom identitetu, naravno, ne bez pomoći Duha Svetoga. Mlade treba dovesti do duhovnog sazrijevanja i zato ih treba dovesti u interakciju s Bogom i to sakramentalnim životom. Don Jenko je također naglasio kako se Isus u Evanđelju više predstavlja kao odgojitelj nego animator, on sije s povjerenjem u budućnost. I mi trebamo živjeti tako da svojim životom dovedemo mlade do spoznaje da Bog zaista postoji te i danas poziva. No, mladi su, u konačnici, oni koji samo moraju dati odgovor.
Idućeg dana u jutarnjim satima, vlč. Damir Ocvirk, vicerektor u Centralnom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu te povjerenik za duhovna zvanja u Zagrebačkoj nadbiskupiji, održao je predavanje na temu: „Pedagogija zvanja u neposrednoj pripravi za svećeništvo: ljudska, duhovna, intelektualna i pastoralna izgradnja“ nakon kojeg smo u skupinama razgovarali o izloženoj temi i podijelili iskustva u animiranju zvanja. Vlč. Damir je rekao kako pedagogija kao odgojna znanost u sebi sadrži i podrazumijeva neke važne glagole: nadgledati, odgojiti, voditi i poučavati, ali u svemu tome najvažniji je primjer onih koji su rekli „DA“ Bogu. Govoreći o pedagogiji zvanja, podijelio ju je u tri kategorije: pedagogija novih duhovnih zvanja; pedagogija pozvanih i pedagogija pedagoga.
U pedagogiji novih duhovnih zvanja važnu ulogu imaju zaređeni službenici jer taj povlašteni osjećaj koji dolazi od Boga zapravo je temelj pročišćavanja i izgradnje duhovnog poziva. To je vrijeme identifikacije s uzorom, ali i donošenja osobne odluke. U tom razdoblju potrebno je osobu podržavati, usmjeravati i pomoći joj rasti u ljudskim vrednotama kao što su: iskrenost, ljubav, pravednost, ljubaznost, plemenitost; s ciljem izrastanja u uravnoteženu i odgovornu osobu izgrađene moralne savjesti. Pedagogija pozvanih zapravo je pedagogija trajnog suobličavanja Kristu i sazrijevanja kroz kušnje, a čvrstoća zvanja jača u duhu molitve i pokore. U pedagogiji pedagoga od iznimne je važnosti stručnost i budnost, pastoralno iskustvo kao i trajna formacija samog pedagoga. Najvažnija je svjedočka briga za zvanja, temelj čega jest prijateljstvo s Kristom koji je bio u stalnoj povezanosti s Ocem. Vlč. Damir je rekao kako je molitva prvo svjedočanstvo koje pobuđuje zvanje.
U poslijepodnevnim satima sudionici su otišli na izlet u Brseć gdje su razgledali crkvu sv. Jurja i sv. Marije Magdalene i Mošćenice gdje su u crkvi sv. Andrije slavili misu s Večernjom molitvom.
Posljednjeg dana, poslije molitve Jutarnje i euharistijskog slavlja koje je predvodio mons. Marin Barišić, a prije predavanja, prikazan je film „Ribar i ljudi“ američkih svećenika koji je snimljen u svrhu promicanja zvanja. Vrlo kratak, no izuzetno dobar film koji na sržan način govori o tome što znači biti svećenik, tj. biti Bogu posvećen u današnjem svijetu.
Nakon toga predavanje je održao mr. sc. don Anđelko Košćak, vicerektor u Zagrebačkoj bogosloviji na temu: „’Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’ (Lk 17, 10) Ima li naše služenje viziju?“ Don Anđelko je ponajprije naglasio kako nema privilegiranih te su povjerenici za zvanja oni koji s vjerom gledaju na budućnost, a oslonac bi trebali naći u ponovnom okupljanju oko Krista i osluškivanju Riječi. Ta Riječ otkriva uvod u svijet i otvara put k čovjeku. Pred sudionike susreta je stavio neka pitanja: „Tko sam ja i kako živim? Ima li u meni nešto što drugi prepoznaju ne kao moje, nego kao svoje da ga privlači? Što je to Božja volja za mene, a onda i za mlade?“ „Bog ponajprije ima inicijativu“, naglasio je don Anđelko. Treba ustati i poći (usp. Jer 18, 1-6) za Kristom, a to podrazumijeva križ, pad i ustajanje. Temeljni čin tog poslanja je molitva, ona koja ne ostavlja ravnodušnost. Krist je vrata k Bogu, a mladi ne trebaju nas nego Boga! I zato trebamo biti ljudi koji dolaze iz Božje blizine te trajno obnavljati svoju vjernost Gospodinu. Svetost nije ništa drugo doli potpuno predanje Bogu i čovjeku, što je bez molitve nemoguće, no ipak Bogu je sve moguće. Na kraju svog predavanja don Anđelko je naglasio kako hod za Kristom nije hod po ružinim laticama. On svoje, poput proroka Hošee, vodi u pustinju kako bi im progovorio srcu. Zvanje je znak, ali i misterij i misija.
S. Ana Begić, iznijela je izvješće o međunarodnom susretu animatora za zvanja u Rimu, a s. Damjana Barbarić osvrnula se na europski susret animatorica za zvanja sestara Uršulinki. Na tim susretima zaključeno je kako vjera treba biti početna i krajnja točka našeg rada za zvanja. S. Ana je iznijela tri prekrasne slike sa susreta u Rimu: u pastoralu zvanja trebamo biti kao budilice, uvijek spremne na buđenje uspavanih zvanja; potrebno je posvješćivati si da smo mi mreža Gospodinova, a da se najbolje ribe nalaze u dubini mora koje moramo uloviti da ih spasimo od grabežljivaca; mi smo vrtlari u vrtu zvanja, a biljke trunu ako nemaju vrtlara.
Nakon okruglog stola te rasprave o planovima i sugestijama za poboljšanje rada za duhovna zvanja, završnu riječ uputio je mons. Marin Barišić te potaknuo na bolju međusobnu komunikaciju i podjelu radnih materijala. O duhovnom zvanju treba govoriti mnogo više i organizirano okupljati mlade u sklopu Nedjelje Dobrog pastira i Dana posvećenog života, zaključne su riječi nadbiskupa Barišića.
Idućeg dana u jutarnjim satima, vlč. Damir Ocvirk, vicerektor u Centralnom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu te povjerenik za duhovna zvanja u Zagrebačkoj nadbiskupiji, održao je predavanje na temu: „Pedagogija zvanja u neposrednoj pripravi za svećeništvo: ljudska, duhovna, intelektualna i pastoralna izgradnja“ nakon kojeg smo u skupinama razgovarali o izloženoj temi i podijelili iskustva u animiranju zvanja. Vlč. Damir je rekao kako pedagogija kao odgojna znanost u sebi sadrži i podrazumijeva neke važne glagole: nadgledati, odgojiti, voditi i poučavati, ali u svemu tome najvažniji je primjer onih koji su rekli „DA“ Bogu. Govoreći o pedagogiji zvanja, podijelio ju je u tri kategorije: pedagogija novih duhovnih zvanja; pedagogija pozvanih i pedagogija pedagoga.
U pedagogiji novih duhovnih zvanja važnu ulogu imaju zaređeni službenici jer taj povlašteni osjećaj koji dolazi od Boga zapravo je temelj pročišćavanja i izgradnje duhovnog poziva. To je vrijeme identifikacije s uzorom, ali i donošenja osobne odluke. U tom razdoblju potrebno je osobu podržavati, usmjeravati i pomoći joj rasti u ljudskim vrednotama kao što su: iskrenost, ljubav, pravednost, ljubaznost, plemenitost; s ciljem izrastanja u uravnoteženu i odgovornu osobu izgrađene moralne savjesti. Pedagogija pozvanih zapravo je pedagogija trajnog suobličavanja Kristu i sazrijevanja kroz kušnje, a čvrstoća zvanja jača u duhu molitve i pokore. U pedagogiji pedagoga od iznimne je važnosti stručnost i budnost, pastoralno iskustvo kao i trajna formacija samog pedagoga. Najvažnija je svjedočka briga za zvanja, temelj čega jest prijateljstvo s Kristom koji je bio u stalnoj povezanosti s Ocem. Vlč. Damir je rekao kako je molitva prvo svjedočanstvo koje pobuđuje zvanje.
U poslijepodnevnim satima sudionici su otišli na izlet u Brseć gdje su razgledali crkvu sv. Jurja i sv. Marije Magdalene i Mošćenice gdje su u crkvi sv. Andrije slavili misu s Večernjom molitvom.
Posljednjeg dana, poslije molitve Jutarnje i euharistijskog slavlja koje je predvodio mons. Marin Barišić, a prije predavanja, prikazan je film „Ribar i ljudi“ američkih svećenika koji je snimljen u svrhu promicanja zvanja. Vrlo kratak, no izuzetno dobar film koji na sržan način govori o tome što znači biti svećenik, tj. biti Bogu posvećen u današnjem svijetu.
Nakon toga predavanje je održao mr. sc. don Anđelko Košćak, vicerektor u Zagrebačkoj bogosloviji na temu: „’Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’ (Lk 17, 10) Ima li naše služenje viziju?“ Don Anđelko je ponajprije naglasio kako nema privilegiranih te su povjerenici za zvanja oni koji s vjerom gledaju na budućnost, a oslonac bi trebali naći u ponovnom okupljanju oko Krista i osluškivanju Riječi. Ta Riječ otkriva uvod u svijet i otvara put k čovjeku. Pred sudionike susreta je stavio neka pitanja: „Tko sam ja i kako živim? Ima li u meni nešto što drugi prepoznaju ne kao moje, nego kao svoje da ga privlači? Što je to Božja volja za mene, a onda i za mlade?“ „Bog ponajprije ima inicijativu“, naglasio je don Anđelko. Treba ustati i poći (usp. Jer 18, 1-6) za Kristom, a to podrazumijeva križ, pad i ustajanje. Temeljni čin tog poslanja je molitva, ona koja ne ostavlja ravnodušnost. Krist je vrata k Bogu, a mladi ne trebaju nas nego Boga! I zato trebamo biti ljudi koji dolaze iz Božje blizine te trajno obnavljati svoju vjernost Gospodinu. Svetost nije ništa drugo doli potpuno predanje Bogu i čovjeku, što je bez molitve nemoguće, no ipak Bogu je sve moguće. Na kraju svog predavanja don Anđelko je naglasio kako hod za Kristom nije hod po ružinim laticama. On svoje, poput proroka Hošee, vodi u pustinju kako bi im progovorio srcu. Zvanje je znak, ali i misterij i misija.
S. Ana Begić, iznijela je izvješće o međunarodnom susretu animatora za zvanja u Rimu, a s. Damjana Barbarić osvrnula se na europski susret animatorica za zvanja sestara Uršulinki. Na tim susretima zaključeno je kako vjera treba biti početna i krajnja točka našeg rada za zvanja. S. Ana je iznijela tri prekrasne slike sa susreta u Rimu: u pastoralu zvanja trebamo biti kao budilice, uvijek spremne na buđenje uspavanih zvanja; potrebno je posvješćivati si da smo mi mreža Gospodinova, a da se najbolje ribe nalaze u dubini mora koje moramo uloviti da ih spasimo od grabežljivaca; mi smo vrtlari u vrtu zvanja, a biljke trunu ako nemaju vrtlara.
Nakon okruglog stola te rasprave o planovima i sugestijama za poboljšanje rada za duhovna zvanja, završnu riječ uputio je mons. Marin Barišić te potaknuo na bolju međusobnu komunikaciju i podjelu radnih materijala. O duhovnom zvanju treba govoriti mnogo više i organizirano okupljati mlade u sklopu Nedjelje Dobrog pastira i Dana posvećenog života, zaključne su riječi nadbiskupa Barišića.
s. Tajana Hrvatin