Susret je započeo bdjenjem u bazilici sv. Petra 28. siječnja koje je uz nazočnost kardinala pročelnika Kongregacije João Braz de Aviza predvodio mons. José Rodríguez Carballo, OFM, koji je u prigodnoj homiliji istaknuo potrebu oživotvorenja blaženstva radosti među posvećenima koje proizlazi iz bezuvjetnog predanja života Bogu koji iz obilja ljubavi poziva i šalje svoje da za njega svjedoče sve do nakraj svijeta.
Prvi dan
Prvi dan susreta proveli smo u dvorani pape Pavla VI. Nakon jutarnje molitve koju je pjevanjem animirao mješoviti zbor posvećenih osoba iz Rima, radni dio programa otvorio je kardinal J. B. de Aviz ističući neke dogmatske temelje posvećenoga života u jedinstvu oblika i karizmi koji teološki inspiriraju program posvećenoga života danas i njegov središnji zahtjev – duhovnost zajedništva koja proizlazi iz istine o Trojstvenom Bogu u zajedništvu osoba i istine o ljudima pozvanim u to isto zajedništvo ljubavi.
Razlikovanje formi posvećenoga života upravo u tom temelju nalazi svoje nepresušno i nepredvidivo izvorište u misteriju Boga koji jest Ljubav, o čemu je održao izlaganje o. Christophe Theobald, SJ. Taj temelj pred posvećene osobe stavlja vrlo jasan zadatak (usp. VC, 16). Sve drugo trebalo bi tome poslužiti i svi ciljevi trebali bi biti podložni tom zadatku suobličenja Isusu Kristu. Suobličenje ne proizlazi iz imitacije, nego iz nasljedovanja Isusa u poslušnosti njegovoj riječi, u konkretnom vremenu i prostoru. Na apel koji iz svijeta dolazi do posvećenih uočavaju se različiti odgovori. Ono što je odlučujuće je stav i načini dolaženja do odgovora, osobito zajedničkih, kako bi pojedina karizma bila životna i danas. Koliko još tu ima onoga što nije na razini koja se od posvećenih osoba očekuje u Crkvi i svijetu pokazuje i činjenica izumiranja pojedinih družbi zbog utrnuća karizme iz razloga vrlo različitih, a opet svedivih na jedno – Isusova životna forma nije muzejski primjerak, ona je utjelovljenje žive Riječi kojoj treba dati prostora i vremena, koju treba prihvatiti i zaživjeti, kako bi po posvećenima došla u svijet na Božji način, bilo kada moli, bilo kada njeguje, poučava, tješi, liječi, navješćuje, trpi, prinosi,… Jedinstvo posvećenih događa se dakle, prije svega, na duhovnoj razini posredovanjem originalnog doprinosa svake od karizmi koja se živi s ciljem suobličenja Kristu.
Sljedeća dva izlaganja o kontemplativnoj dimenziji posvećenoga života kao načinu postojanja u svijetu poslužila su konkretiziranju navedenih teoloških iskaza. U obliku svjedočanstva svoje iskustvo izložili su s. Maria Ignazia Angelini, OSB, i o. Miguel Marquez Calle, OCD, ističući neke općevažeće naglaske i usmjerenja za budućnost posvećenoga života, osobito s obzirom na formaciju stavova za temeljne vrijednosti posvećenoga života. Karmelićanin o. M. M. Calle ponudio je prisutnima promišljanje o kontemplativnoj dimenziji posvećenoga života posvećujući više pozornosti posljednjim trima dokumentima koje je Kongregacija izdala u Godini posvećenog života, kako bi istaknuo potrebu formacije srca koja stoji u središtu kvalitete života posvećenih osoba.
Poslijepodnevni dio programa u dijalogu s predavačima moderirala je s. Nicla Spezzati, ASC, podtajnica Kongregacije. Potom je slijedilo izlaganje mons. J. R. Carballa o posvećenom životu u postkoncilskom vremenu pri čemu su istaknuti pozitivni znakovi obnove, neke postojeće problematike, zastranjenja koja crkveno učiteljstvo nije htjelo niti može podržati, pa su stoga ocrtani neki temeljni putovi obraćenja na koje je posvećeni život pozvan danas kročiti. Među najvažnijima mons. Carballo je istaknuo sljedeće: solidna duhovnost, život u zajednici, obnovljene strukture, zajednički plan poslanja i trajna formacija. Sve to pretpostavlja ono za što je svatko od pozvanih i posvećen – za misiju. O toj će temi u iduće vrijeme biti izdan još jedan dokument Kongregacije.
Drugi dan
U subotu 30. siječnja članovi različitih oblika posvećenog života proveli su dan okupljeni zajedno s onima koji pripadaju istoj formi života. Za posvećene djevice program je bio predviđen na Papinskom sveučilištu Antonianumu, za članove kontemplativnih zajednica u Urbanianumu, za svjetovne institute na Augustinianumu, za nove forme posvećenog života u kući Enrico De Ossò, a za članove ustanova apostolskoga života program je održan u prostorima lateranskoga sveučilišta. U tom sjedištu radovima u tematskim forumima prethodio je molitveni dio programa u obližnjoj bazilici, u obliku Lectio divina (usp. Lk 7, 36-50), koji je predvodila s. Nuria Calduch Benages, MN. Karmelićanin o. Bruno Secondin izložio je potom kakvu su konkretizaciju milosrđa pozvani živjeti članovi posvećeni Bogu za apostolat. Uslijedio je rad u šest tematskih foruma: 1) Naviještanje radosne vijesti na način milosrđa kao interinstitucionalni zadatak. Vizija, usporedba, putovi; 2) Ustanove posvećenoga života i društva apostolskoga života pred zahtjevom interkulturalnosti. Pojašnjenje i praktični život; 3) Ozbiljan slučaj trajne formacije. Fokus i institucionalna odgovornost; 4) Instituti posvećenoga života i društva apostolskoga života: približavanje novim zajednicama i oblicima. Vizija i putovi; 5) Ustanove posvećenoga života i društva apostolskoga života: mjesta Evanđelja u zajedništvu s obiteljima i drugim pozivima u Crkvi. Vizija, svjedočanstva i putovi; 6) Ustanove posvećenoga života i društva apostolskoga života u religioznom pluralizmu. Vizija i putovi.
Moderatori i sudionici susreli su se u plenumu u poslijepodnevnom dijelu programa. Tom prilikom istaknuto je kako više ne samo da nije moguće nego nije ni evanđeoski primjerno ostvarivati misiju koju posvećenom životu daje Gospodin u Crkvi i svijetu danas, bez suradnje s drugima u najširem smislu te riječi. Ta konstatacija iziskuje „umreženje“ energija i darova za konkretna ostvarenja s obzirom na znakove vremena, a napose u formaciji, evangelizaciji i socijalnom angažmanu. Pred zahtjevima interkulturalnosti posvećeni život ne može ostati zatvoren u vlastite i evanđeoski n eplodne sheme djelovanja, strukture upravljanja, običaje, ritmove,… koji isključuju, nego se mora otvoriti za nove putove koji vode do svih onih koji su drukčiji i isključeni na bilo koji način iz punine života u Bogu. Za takvo otvaranje i promjenu mentaliteta potrebna je promjena koncepta i prakse formacije, prije svega, trajne koja nema kraja i iz koje se posvećene osobe ne bi smjele isključiti. Iako je još nedorečeno ozakonjenje nekih novih oblika posvećenoga života i uza sve problematike koje donosi utemeljenje i prvi koraci istih, oni u svojoj biti označuju odgovore na znakove vremena u radikalnosti Evanđelja, s naglascima vrednota koje se odnose na: snažno iskustvo odnosa s Bogom, kvalitetu odnosa, dijalog, poštovanje, uzajamnost, susretljivost, duhovnost zajedništva, transparentnost, mjesto življenoga sestrinstva/bratstva, usmjerenost na zajednički jasno definiranu misiju i oblike djelovanja, tj. sve ono što se uporno ističe važnim za sve posvećene osobe. Na kraju plenuma mons. Carballo je poručio kako se možda na teoretskoj razini sve čini vrlo jasno no konkretnost života pokazuje da mnogošto još uvijek nije jasno te se za osobe posvećene Bogu za apostolat u vremenu milosrđa i Crkvi kakvu želi papa Franjo sve treba kretati oko nekoliko glagola: tražiti (susret s Bogom i ljudima), napraviti mjesta u srcu i prihvatiti/ugostiti/udomiti (Riječ i one kojima nas Bog šalje), te živjeti mistiku susreta.
Treći dan
Tijekom trećega dana članovi ustanova i društava posvećenoga života okupili su se na radnom dijelu programa u auli Pavla VI. Nakon molitve i poticajnih riječi kard. J. B. de Aviza o potrebi povratka na izvore zvanja i poslanja, poslušali smo dva izlaganja. Prvo s. Nathalie Becquart, XMCJ, o posvećenom životu kao mjestu kontemplacije, teološkog promišljanja i formacije za milosrđe, a koje je bilo popraćeno slajdovima mozaika iz kapele Redemptoris Mater kao odnosnim prikazima onoga na što je posvećeni život pozvan ostaviti iza sebe kao prošlost, živjeti danas u gorljivosti i prema čemu treba ići s nadom. Drugo izlaganje održao je mons. Santiago Agrelo Martinez, OFM, o apostolskom posvećenom životu kao mjestu prihvaćanja, podjele i praktične vježbe milosrđa koje se očituje u suosjećanju kao evanđeoskom obliku ljubavi. Uslijedio je panel kraćih izlaganja u kojima su došla do izražaja neka iskustva i usmjerenja u tom pogledu. Predsjednica UISG-a s. Carmen Sammut, MSOLA, ukazala je na četiri procesa koja je potrebno učiniti: 1) Pokrenuti se prema unutar – duhovnost zajedništva; 2) Pokrenuti se prema van i raskriliti mjesto vlastitoga obitavališta za sve koji su isključeni – misija; 3) Pokrenuti se prema gore kako bi potpomognuti Božjim svjetlom tumačili na valjan način ono što On od nas traži danas – proces razlikovanja; 4) Pokrenuti se prema centru, tj. iskrenom i zajedničkom djelovanju, kako bi život posvećenih (p)ostao vjerodostojan danas – pitanje vjerodostojnosti. Podtajnica Kongregacije s. Nicla Spezzati, ASC, na temelju problematike koja pritišće posvećeni život danas istaknula je četiri aspekta koja nužno i hitno treba premisliti: 1) Oblik i praksa konkretnog života, tj. mentaliteta i srca članova koju treba mijenjati kako bi izricala formu Isusova života i načina djelovanja; 2) Humanost u zajednicama koja se očituje u neposrednosti odnosa; 3) Živjeti sadašnjost u otvorenosti za trajnu formaciju (ljudsku, duhovnu, stručnu); 4) Promovirati sinodalnost u procesu razlikovanja i u praksama donošenje odluka koje se tiču plana života i djelovanja. Tim poticajima o. Bruno Secondin na kraju je ponudio neke biblijske primjere djelovanja u kontekstu potrebe nove evangelizacije i to na temelju ulomka iz Djela apostolskih 16, polazeći od neuspjeha apostola Pavla u vlastitim, iako dobrim namjerama, a koji se potom odlučio krenuti na put temeljem vizije nadahnute od Boga, izlazeći iz vlastitih okvira, riskirajući činiti i ono (ne)moguće tamo gdje nije sve unaprijed dogovoreno i strukturirano, prihvaćajući suradnju svih koji je žele pružiti, znajući pretvoriti slučajne susrete u kreativne prilike, ostajući podložni poticajima Duha Svetoga koji trajno poučava o svemu što je Isus govorio, kako bi ostavili učinjeno ako treba ići dalje. Upravo tako je učinio i Isus, Spasitelj, koji je prolazio “između” i hodao svojim putem do kraja (usp. Lk 4, 21-30). Za takvu formu života potrebne su (nad)ljudske sile ljubavi o kojoj je isti subjekt iz Djela apostolskih spjevao prekrasan Hvalospjev (usp. 1 Kor 13). Njegovo smo lice mogli slaviti i promatrati u poslijepodnevnom dijelu programa, u slavlju euharistije na različitim jezicima i prolaskom putem ljepote u Sikstinskoj kapeli kroz koju su nas svojim prekrasnim povijesno-umjetničkim i teološkim tumačenjima provele sestre iz Družbe božanske objave.
Četvrti dan
Nakon Lectio divina (usp. Iv 1, 35-39) u 8,30 sati koju je predvodio o. Innocenzo Gargano, OSBCam, uslijedio je panel izlaganja o različitim formama posvećenoga života u Crkvi i svijetu koje Evanđelje stavlja pred uvijek nove izazove. Prema riječima mons. J. R. Carballa, OFM, s. C. Sammut, MSOLA, s. Ester Stucchi, OSB, fr. Emili Turú, FMS, s. Olge Krizove, IS, Paole Pellicanóe, OV i s. Anne K. Pollmeyer, Beat., moguće ih je sažeti u ove pojmove: otvorenost srca, osobno iskustvo Boga, radost, življena duhovnost zajedništva, prilagodba struktura, poslanje na periferijama u znaku služenja, interkongregacijska suradnja, čitanje znakova vremena, stalno preispitivanje života i djelovanja, hrabrost sloboda,… i upravo stoga posvećeni kao proročki znak i glas. U ozračju tih riječi i zaključaka dočekali smo susret s papom Franjom te poslušali njegovu riječ koju ni ovaj put nije izrekao čitanjem pripremljenoga govora, nego neposrednom komunikacijom.
U svom obraćanju Sveti Otac istaknuo je tri riječi oko kojih je sažeo svu problematiku i program za posvećene osobe svih formi: proroštvo, bliskost, nada. Proroštvo posvećenih koje se očituje u poslušnosti sve do potpunoga izručenja u vjeri otklanjajući tako virus anarhije; bliskost u ljubavi počevši od prvoga najbližeg, izbjegavajući ratove kojima je početak teror ogovaranja te nada posvećenih koju posreduje ustrajna molitva srca koje ovisi samo o Bogu, i koje unatoč manjku novih zvanja, izbjegava napast materijalnih nadomjestaka i komotnosti, ili prihvaćanja novih članova bez ikakvih kriterija. I ovom prilikom papa Franjo je podsjetio na primjere mnogih svjedoka vjere naših dana koji su dali i daju svoje živote za druge sve do mučeništva. Nakon izvješća mons. Carballa o plodovima Godine posvećenog života, papa Franjo je još jednom sve podsjetio na tri ključna zadatka posvećenih osoba preporučujući se u molitve. Uvečer istoga dana ponovno smo se našli u auli Pavla VI gdje je bio izveden oratorij „Na tragovima Ljepote“, autora i ravnatelja izvedbe mons. Marca Frisine.
Peti dan i završetak Godine posvećenog života
U jutarnjim satima svatko od sudionika susreta mogao se uputiti u neku od papinskih bazilika, Marije Velike, Ivana Lateranskog ili Pavla izvan zidina kako bi sudjelovao u hodočašću predviđenom za Jubilej milosrđa, a predvečer smo se našli okupljeni u bazilici sv. Petra kako bismo sudjelovali u završnom euharistijskom slavlju Dana i Godine posvećenog života koje je predvodio papa Franjo. Tom prigodom papa Franjo je u homiliji istaknuo kako su posvećene osobe pozvane biti žene i muževi susreta, upravo kako su to bile osobe iz ulomka koji se čita na blagdan Prikazanja Isusova u hramu (usp. Lk 2, 33-40). Iz susreta nam dolazi sve, istaknuo je papa Franjo, zvanje i življenje zvanja, sve kako bismo se oslobodili od autoreferencijalnosti. U tom smislu sve su osobe posvećenoga života pozvane živjeti u stalnom stavu misije. To je moguće ako se čuva zadivljenost misterijem Boga koji djeluje u Crkvi, ako se živi zahvalno. Samo tako će Isus rasti u nama i održavati želju za susretom, zaključio je papa Franjo. On se nakon euharistijskog slavlja obratio i svima onima koji nisu uspjeli ući u baziliku i na vrlo neposredan način zaželio još jednom svim posvećenim osobama da obnove memoriju poziva i iz toga žara djeluju cijeli život stavljajući molitvu na prvo mjesto.
U zahvalnosti za sve što nam je Gospodin pružao u svojem milosrđu tijekom ovih dana slušanja, molitve, promišljanja, rada, slavljenja, susreta, druženja, dijaloga i podjele iskustva, vjerujem da su pred posvećenim osobama, na svim stranama svijeta, vrlo lijepi i ujedno zahtjevni dani suočavanja s izazovima današnjice, kako bi Lice milosrđa još jače zasjalo i po obnovljenom, tj. evanđeoski vjerodostojnom životu posvećenih u Crkvi kakvu želi papa Franjo i u svijetu koji nam neprestano šalje svoje kodove kako bismo prepoznali one (naj)potrebnije i učinili sve što kaže Isus. Ovaj višednevni susret, zajedno sa svim ostalim poticajima pape Franje, Kongregacije i mnogih drugih kompetentnih osoba u Crkvi, koji su nam upućivali svoju riječ tijekom Godine posvećenog života, želio je biti pomoć u nastojanju oko reforme života i djelovanja posvećenih. Osim poziva na trajno obraćenje, reforma se postavlja kao zadatak predan u ruke svim posvećenima u vidu nastavka postkoncilske obnove koja ni izdaleka nije dovršena, a koja se u smjeru koji Gospodin daje Crkvi po papi Franji, ima kretati, iako u specifičnim formama, putem milosrđa, vršeći proročku službu, svjedočeći ljubav s nadom u ispunjenje Božjih obećanja unatoč svim protuznakovima koji možda zasjenjuju ljepotu posvećenoga života danas.
s. Marijana Mohorić