Nadbiskup je u prigodnoj propovijedi kazao kako su se mnoge sestre umorile tijekom djelovanja u ovom Domu, ali Gospodin je vidio taj umor i žrtvu. Poput apostola, znale su se naći u situaciji kada su poželjele trenutke odmora, no ljudi su biti tu i za njih se trebalo brinuti. Vi ste znale s kakvim očekivanjima su ljudi ovdje dolazili i zahvaljujući vašim zalaganjem tu su pronalazili mir. Odavde su uvijek s radošću odlazili, ali se i vraćali, poručio je nadbiskup. Uvjeren sam da će novo vodstvo nastaviti u tom duhu. Ova kuća nije hotel, niti pansion, nego Dom pastoralnih susreta – mjesto u kojemu se ljudi susreću s bližnjima, ali i Gospodinom. Zaključujući propovijed potaknuo je sestre da po uzoru na svoju utemeljiteljicu, službenicu Božju Majku Mariju Krucifiksu Kozulić, nastave djelovati ondje gdje ih Božja providnost pošalje. O povijesti djelovanja sestara u Lovranu izvještaj je iznijela s. Dobroslava Mlakić. Kazala je kako se ova crkvena ustanova najprije zvala „Sjemenišno dobro“ jer je prvotno služila za potrebe riječkog sjemeništa. Kupio ju je 1935. riječki biskup mons. Antonio Santin (1895. – 1981.), od talijanske Kongregacije sestara Presvetog Srca Isusova i Marijina. 
„Da bi se bolje iskoristila postojeća blagodat ove ustanove i za duhovne svrhe, mons. Antun Tamarut, riječko-senjski nadbiskup, osnovao je ili preimenovao ju je u Dom pastoralnih susreta 6. kolovoza 1992. Prvim je ravnateljem ove ustanove imenovao dr. Ivana Devčića, tadašnjeg rektora Bogoslovnog sjemeništa u Rijeci, sadašnjega našeg riječkog nadbiskupa. Time je ova ustanova, uz mjesto odmora za mnoge, postala i duhovno središte Riječko-senjske, odnosno od 2000. Riječke nadbiskupije, gdje se održavaju razni duhovni susreti, duhovne vježbe, seminari i znanstveni crkveni skupovi.“
„Da bi se bolje iskoristila postojeća blagodat ove ustanove i za duhovne svrhe, mons. Antun Tamarut, riječko-senjski nadbiskup, osnovao je ili preimenovao ju je u Dom pastoralnih susreta 6. kolovoza 1992. Prvim je ravnateljem ove ustanove imenovao dr. Ivana Devčića, tadašnjeg rektora Bogoslovnog sjemeništa u Rijeci, sadašnjega našeg riječkog nadbiskupa. Time je ova ustanova, uz mjesto odmora za mnoge, postala i duhovno središte Riječko-senjske, odnosno od 2000. Riječke nadbiskupije, gdje se održavaju razni duhovni susreti, duhovne vježbe, seminari i znanstveni crkveni skupovi.“ U povijesti ove crkvene ustanove do danas su djelovale članice dviju redovničkih zajednica: Prve su bile slovenske sestre Družbe Naše Gospe, koje je u Lovran pozvao mons. Karlo Jamnik (1891. – 1949.), apostolski administrator Riječke biskupije. Sestre naše Gospe radile su u ovoj ustanovi 20 godina, a napustile su je 1967. zbog teških i napornih poslova jer su se najviše bavile poljodjelstvom, uzgojem vinove loze i stočarstvom, rekla je s. Dobroslava. „Sestre naše Družbe Presvetog Srca Isusova stigle su u Lovran 10. rujna 1967. za vrijeme vrhovne glavarice s. Franciske Ivković, a poslao ih je u ovu ustanovu mons. Josip Pavlišić, pomoćni biskup Senjsko-modruške biskupije. Budući da se u cijeloj Crkvi osjeća nedostatak zvanja pa u posljednje vrijeme tako i u našoj Družbi, i nemajući adekvatne osobe za daljnje vođenje ove ustanove, Vrhovna uprava u dogovoru s riječkim nadbiskupom, nažalost mora povući sestre nakon polustoljetnog života i rada.“
U Domu je djelovalo 60 sestara i brojne kandidatice, a prve su stigle: s. Ivana Kraljević (1920. – 1997.), s. Beatrica Opašić, s. Agata Raguž, s. Vjenceslava Vukić (1934. – 2003.) i kandidatice Cvija Raguž s. Bartolomeja, Cvija Vukić s. Anastazija i Marica Gerovac. „U počecima se u ovoj ustanovi sav rad sestara svodio na fizičke poslove i poljodjelstvo, obrađivale su vrtove pa sve do danas, a time su uvijek pridonosile kvaliteti hrane jer su turisti imali pretežito zdraviju i domaću prehranu. Uzgajale su povrće i vodile su cjelokupno kućanstvo, uređenje kuća i sakristansku službu. Do 1973. sestre su obrađivale i vinograd od kojeg se proizvodilo vino za biskupiju. Sestre iz Njemačke, da bi olakšale svojim sestrama u zemljoradnji, kupile su im manji traktor, a biskup Josip Pavlišić nabavio im je tri krave. Uzgajale su i razne sadnice za povrće i cvijeće i to su također prodavale da bi sebi priskrbile nešto za hranu.“
Dodala je kako su sestre uvijek neumorno, zdušno, spremno i požrtvovno radile bez obzira na radno vrijeme danju, ali i počesto dugo u noć. Nikada nisu tražile stvarnu naknadu za svoj rad jer su kao redovnice bile svjesne svoga poslanja u Crkvi u koju su uključene ne samo svojim radom nego molitvom, žrtvom i svjedočenjem. Time je njihov apostolat vjerodostojan.
Godine 1991. vodstvo ustanove preuzela je s. Helena Vučić, a s. Benigna Prelc pristigla je u Lovran 4. rujna 1993. One su i najduže djelovale u ovoj ustanove, punih četvrt stoljeća, rekla je s. Dobroslava. Uz njih se izmijenilo i nekoliko sestara. Godine 1991. uvedeno je centralno grijanje u glavnu kuću, a daljnje planove uređenja kuće prekinuto je zbog nastanka Domovinskog rata, odnosno srpske agresije na našu domovinu. I sestre su u Lovranu, u suglasnosti s Nadbiskupijom, spremno prihvatile i skrbile za brojne prognane, a prvi su stigli 4. prosinca 1991. iz Škabrnje, potom iz Slunja, Vukovara i Iloka, a od 1993. primale su i izbjegle iz raznih krajeva iz Bosne i Hercegovine, tako da je njihov broj bivao i do 160 osoba, među kojima je bilo i muslimana. Tako su sestre očitovale evanđeosku ljubav prema svima potrebnima, poput svoje Majke Utemeljiteljice, bez razlike na vjeru i naciju. Najduže u ovoj ustanovi, četvrt stoljeća, neumorno su radile s. Benigna Prelc i s. Helena Vučić.
Ovom prigodom razmijenjeni su darovi u blagovaonici Doma. Vrhovna glavarica Družbe uručila je riječkom nadbiskupu i novom upravitelju sliku Riječke Majke koja će ostati u Domu pastoralnih susreta uz riječi: „Sestre odlaze, ali Majka ostaje“.
Helena Anušić