Nasuprot tom primjeru za nasljedovanje na koje nam je ukazao vlč. Šuljić, često se događa zadržavanje na istim pozicijama, formalnostima, tradicionalizmu,… Isusu sve to nije bilo najvažnije, niti prvo. On je izlazio neprestano iz jednog stanja u drugo, od jednih do drugih ljudi, tj. onih koji su ga trebali, da bi mogao biti pitan, tražen, „umiješan“ u njihova stanja i potrebe, da bi sreo nekog tko njega treba, da bi poučavao, liječio, plakao, slavio, suosjećao, trpio,… Pred svima nama je izazov izlaska u stvarni život ljudi našeg vremena, ondje gdje su problemi i znakovi vremena koji direktno ili indirektno vape za Bogom. Baš u žarištu problema pozvani smo susretati Boga izlazeći iz sebe kako bismo, kao naš Učitelj, postali dodirljivi. 
No aksiom izlaženja ne označava samo prostorno izlaženje nego i pokrete u duhovnom životu koji zahtijevaju izlaske iz vlastitih stanja zarobljenosti i napuštanje uskih perspektiva koje ne dopuštaju da se u punini očituje lice Božje u svijetu. Tu se događa „sakrament svijeta“, o kojemu govori II. vatikanski koncil, a što neumorno ističe i papa Franjo. Rubni svijeta, potrebni svijeta – sakrament su susreta vjernika s Bogom. Upravo onako kako to želi Isus u Mt 25, 31-46: u gladnima, žednima, golima, bosima, zatočenima i sličnima prepoznavati samog Boga. Samo izlaženje ima moć da nas uvede u evanđeoski krug Života, naglasio je predavač. Bez prihvaćanja Isusova načina izlaženja nemoguće je biti dionikom punine Života, a Isusovo je izlaženje trajno. Isus je trajno „umiješan“ u naše živote, stoga smo i mi pozvani izlaziti da bismo bili „umiješani“ u živote onih koji su nas potrebni, istaknuo je vlč. Šuljić.
No aksiom izlaženja ne označava samo prostorno izlaženje nego i pokrete u duhovnom životu koji zahtijevaju izlaske iz vlastitih stanja zarobljenosti i napuštanje uskih perspektiva koje ne dopuštaju da se u punini očituje lice Božje u svijetu. Tu se događa „sakrament svijeta“, o kojemu govori II. vatikanski koncil, a što neumorno ističe i papa Franjo. Rubni svijeta, potrebni svijeta – sakrament su susreta vjernika s Bogom. Upravo onako kako to želi Isus u Mt 25, 31-46: u gladnima, žednima, golima, bosima, zatočenima i sličnima prepoznavati samog Boga. Samo izlaženje ima moć da nas uvede u evanđeoski krug Života, naglasio je predavač. Bez prihvaćanja Isusova načina izlaženja nemoguće je biti dionikom punine Života, a Isusovo je izlaženje trajno. Isus je trajno „umiješan“ u naše živote, stoga smo i mi pozvani izlaziti da bismo bili „umiješani“ u živote onih koji su nas potrebni, istaknuo je vlč. Šuljić. Nakon meditacije, uslijedilo je euharistijsko klanjanje i slavlje sakramenta pomirenja. Vjerujem da uz temu o kojoj smo promišljali i molili zaista dobro pristaju stihovi pjesme „Povedi me“ s novog albuma vlč. Šuljića naslovljenog „Milosne kiše“ kojima u molitvenom duhu želim završiti ovaj kratki prikaz.
„Povedi me sa sobom
da zauvijek budem s Tobom.
Povedi me sa sobom,
jer život tek su snovi.
Ti Put si moj i Istina,
Ti moj si život novi.“
s. Marijana Mohorić