Naša s. Anastazija (Cvija) Vukić rođena je 8. studenoga 1939. godine od oca Andrije i majke Zore r. Goluža u mjestu Brštanik, u općini Stolac, u Bosni i Hercegovini. U krilo Katoličke Crkve krštenjem je primljena 19. studenoga iste godine u župnoj crkvi sv. Petra i Pavla u Rotimlji, u Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji. Sakrament svete potvrde primila je u crkvi sv. Ilije u Stocu 26. listopada 1947. godine. Odrasla je u obitelji s još dva brata i dvije sestre, od kojih je jedna bila redovnica, naša s. Vjenceslava. Na životu su još brat Vinko i sestra Božana.
Ratni vihori Drugoga svjetskog rata ostavili su traga na životima mnogih ljudi ovoga kraja. Težak život na kamenom tlu poslijeratnoga vremena nije im ostavljao mnogo izbora. Obitelj, iako vrijedna, pobožna i bogobojazna, morala je tražiti nove načine preživljavanja i odlučuju, poput mnogih drugih, ostaviti rodnu grudu i preseliti se u plodnu Slavoniju, u Kuzmicu, nedaleko Pleternice, u današnjoj Požeškoj biskupiji.
Odlazak u samostan u Crikvenicu i primjer života najstarije sestre Kate, s. Vjenceslave, potaknuo je i Cviju da se odvažno odazove Kristovu pozivu. Dugogodišnje previranje u duši i promišljanje o redovničkom životu, napokon je bilo moguće ostvariti dolaskom u Crikvenicu u rujnu 1967.
Sjećajući se dana dolaska u samostan u zrelijoj dobi i imajući pred očima prispodobu o radnicima u vinogradu koje Gospodin poziva u različito vrijeme (usp. Mt 20, 1-16), s. Anastazija se znala našaliti na svoj račun pa je govorila: „Ja sam u samostan otišla navečer. Kažu da neke dođu ujutro, neke u podne, a ja sam otišla navečer“, u 26. godini života. Nakon godinu dana života sa sestrama u Crikvenici, Bakru i Lovranu primljena je u novicijat u listopadu 1968. u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Crikvenici, a godinu kasnije 3. listopada 1969. položila je prve redovničke zavjete. U samostanskoj kapeli Kuće matice na Drenovi položila je doživotne zavjete 14. kolovoza 1975. godine.
Nakon polaganja prvih redovničkih zavjeta 1969. pa sve do dana kad ju je Gospodin iznenada pozvao k sebi, s. Anastazija je provela u samostanu Gospe Lurdske u Slatini. Spominjući se njezina dolaska, Slatinčani su na svetkovinu Presv. Srca Isusova prošle godine u župnoj crkvi sv. Josipa proslavili 50. obljetnicu redovničkih zavjeta i ujedno 50. obljetnicu njezina života i djelovanja u slatinskom kraju, među ljudima koji su je voljeli poput sestre i majke.
Srce s. Anastazije pripadalo je dragome Bogu kojemu se redovničkim zavjetima posvetila, ali njezina ljubav prema ljudima, osobito u Slatini, bila je djelatna, konkretna i vidljiva u mnogim situacijama i u nebrojenim susretima i razgovorima. Svoju ljubav prema Slatinčanima ponajprije je iskazivala u tihoj i ustrajnoj molitvi upravljenoj Presvetom Srcu Isusovu, Blaženoj Djevici Mariji i moćnom zaštitniku sv. Josipu za sve potrebe tolikih ljudi koje je radosno susretala tijekom 50 godina, u miru i ratu, u obilju i siromaštvu, radostima i teškoćama, u ljeti i zimi života.
O s. Anastaziji s kojom je provela 14 godina zajedničkog života u samostanu u Slatini, s. Nives Stubičar je zapisala:
„Kada bih u jednu rečenicu trebala sažeti kakva je bila s. Anastazija, rekla bih da je imala veliko srce za Gospodina i osobe s kojima je živjela i radila.
Svoj duhovni život njegova je molitvom, razmatranjem Božje riječi i žrtvama koje je prikazivala za Crkvu i Družbu. Druge je također poticala na molitvu. Bila je vjerna predmoliteljica krunice svakog dana u crkvi sv. Josipa.
Živeći s njom 14 godina uočila sam mnoge njezine vrline. Kao osoba i redovnica vjerno je i s ljubavlju vršila svoje dužnosti, nimalo se ne štedeći.
Došavši u Slatinu prije 50 godina vjerno je u tišini i skrovitosti našega samostana vršila mnoge dužnosti. Najveći dio svog života provela je na dužnosti kuharice. Za slavlja u župi sv. Josipa, ali i slavlja u okolnim župama rado je pomagala svećenicima. Uz tu dužnost obavljala je mnoge druge dužnosti. Dugi niz godina, kako bi zajednica mogla živjeti, ali i da bi ljudima pomogla šivala je jorgane od vune i vate, štep-deke i sl. Jedno vrijeme dvorila je bolesne i stare u Slatini. Također se s velikom ljubavlju brinula za bolesne i starije sestre u kući.“
Život protkan molitvom i radom te ispunjen Bogom i ljubavlju prema bližnjemu može biti nadahnuće za svakoga vjernika. U njezi bolesnih i umirućih s. Anastazija nije pokazivala ljubav samo prema katolicima, nego prema svim ljudima u potrebi pa tako i onima pravoslavne vjere. Radovalo ju je kad bi kome mogla pomoći i ublažiti boli u brojnim tjelesnim ili duševnim trpljenjima.
„U vrijeme domovinskog rata, Slatina je bila utočiste mnogih izbjeglica i prognanika iz Bosne, Srbije i Kosova. Mnogi su tih godina kucali na samostanska vrata i s. Anastazija je za svakoga našla nešto da mogu pojesti, ali je materijalno u dogovoru sa sestrama pomagala mnoge siromašne obitelji kako u novcu, tako i u naravi. Kroz dugi niz godina vjerno je i s velikom zauzetošću obrađivala vrt i plodove toga rada rado je dijelila s mnogim potrebnim obiteljima.“
Družba joj je povjerila vodstvo zajednice sestara u Slatini (1998.-2012.). U toj dužnosti istaknula se odgovornošću promičući zajedništvo i redovnički duh prema Konstitucijama i u duhu karizme utemeljiteljice službenice Božje Majke Marije Krucifikse Kozulić.
„Kada je bila odgovorna za zajednicu sestara u Slatini bila je razborita, štedljiva i zauzeta da kuća bude uredna, da se obnavlja i popravlja i da sestre imaju što im je potrebno za život i rad. Posjedovala je smisao za šalu, radovala se susretima s ljudima i sestrama, iznimno je poštivala svećenike. S. Anastazija bila je i ostat će u sjećanju mnogima kao dobra, vesela, pobožna i požrtvovna sestra redovnica.“
Rad u vinogradu Gospodnjem učio ju je da, samo ona loza koja je na trsu – Kristu, donosi mnogo roda. I bez Krista se mnogo ne može postići (usp. Iv 15, 5). Zato je, iako su joj snage slabile, kad god je mogla, rado boravila u Kristovoj prisutnosti osobito u molitvi pred Presvetim u samostanskoj kapeli. S. Anastazija je bila sretna u svom redovničkom životu pa je znala reći da bi opet isto zvanje izabrala kad bi se vrijeme vratilo.
Draga s. Anastazija, hvala za lijepo svjedočanstvo redovničkoga života u ovom gradu, među ljudima Slatine. Čvrsto vjerujemo da će dobri Bog pogledati na Vaše žrtve i tolike molitve koje ste mu uputili za nova duhovna zvanja u Crkvi i našoj Družbi, pa da se zajedno s nama radujete plodovima svoga života i molitve.
Sprovodne obrede na gradskom groblju u Slatini 10. siječnja predvodio je župnik Župe sv. Josipa vlč. Dragan Hrgić, a svetu misu zadušnicu mons. Vladimir Škrinjarić u župnoj crkvi sv. Josipa u koncelebraciji petnaestak svećenika.
Sprovodne obrede na gradskom groblju u Slatini 10. siječnja predvodio je župnik Župe sv. Josipa vlč. Dragan Hrgić, a svetu misu zadušnicu mons. Vladimir Škrinjarić u župnoj crkvi sv. Josipa u koncelebraciji petnaestak svećenika.
Požeški biskup Antun Škvorčević uputio je sažalnicu vrhovnoj predstojnici Družbe s. Dobroslavi Mlakić, u kojoj piše:
„Mnogopoštovana s. vrhovna Predstojnice!
Primio sam vijest da je preminula s. Anastazija Vukić, redovnica Družbe Sestara Presvetog Srca Isusova. Primite izraze moga kršćanskog suosjećanja koje svjedočim cijeloj Družbi, njezinu bratu Vinku i sestri Božani, drugoj ožalošćenoj rodbini te vjernicima Župe sv. Josipa i bl. Ivana Merza u Slatini.
S. Anastazija Vukić je redovnički život provela u Slatini gdje je kroz trideset godina vršila službu kuharice u župi sv. Josipa, kućne predstojnice tamošnje samostanske zajednice, a u posljednjim godinama života nastavila je vjerno služiti samostanskoj zajednici u brizi oko domaćinstva i kućanskih poslova. S osobitom je radošću dočekala osnutak Požeške biskupije 1997. godine, tihom molitvom pratila i podržavala njezino pastoralno djelovanje te ugrađivala svoje redovničko zvanje i karizmu Družbe kojoj je pripadala u mladu požešku mjesnu Crkvu.
Sve je učinila da Isus Krist bude u središtu njezina života, te duboko vjerujem da je u svojoj tjelesnoj smrti odložila prolaznost, patnju i bol te sada s Pobjednikom nad smrću uživa onu puninu života za kojom je na prolazu ovom zemljom svom dušom čeznula.
Neka je Svemogući Bog odjene u neraspadljivost svoga uskrslog Sina Isusa Krista i zagrli svojom beskrajnom ljubavlju za svu vječnost. Svima koji tuguju za plemenitom pokojnicom neka Gospodin udijeli obilje svoje utjehe.
Ostajem s Vama povezan u molitvi za preminulu s. Anastaziju, te Vas bratski u Gospodinu pozdravljam.“
Počivala u vječnom miru i ljubavi Presvetog Srca Isusova sa svima svetima.
