Poslanje u mjesto i među narod koji pojedini od proroka nije ni poznavao uvijek je odisao svojevrsnim strahom i neizvjesnošću, ali jamac uspjeha i poslanja ostaje Bog koji daje svoj blagoslov i ostaje vjeran do kraja. Ustati iz vlastite komotnosti i sigurnosti svakodnevnice koju smo „skrojili“ po svojoj mjeri ulijeva nam osjećaj nelagode i straha. Poći na put traži od nas napor, a odgađanje puta još više nas čini neodlučnima za početak. Danas Isusov „pođite“ odjekuje u novim okolnostima i izazovima koje se postavljaju pred evangelizacijsko poslanje Crkve. Svi smo pozvani „izići“. Svaki kršćanin i svaka zajednica moraju raspoznati put koji Gospodin pokazuje. Izlazak na periferije koje trebaju svjetlo Evanđelja postaje poziv svakom kršćaninu sadašnjeg trenutka. (Usp. Evangelii gaudium, 20). Taj „izlazak“ budi i poziv pape Franje na sinodalni hod koji smo započeli u cijeloj Crkvi u listopadu 2021. Opravdano i s punim pravom možemo si postaviti pitanje: Koje je mjesto redovnica u sinodalnom hodu Crkve?
Poslanje redovnica u sinodalnom hodu Crkve
Sinodalnost je u duhu i naravi redovničkog poslanja i života. Zajednički život inzistira i zajednički hod, susrete, osluškivanje, uzajamnu usmjerenost i zajedničko odlučivanje. Svjesni smo, isto tako, da ponuđena struktura redovničkog života često ne iscrpljuje sve mogućnosti te ne ostvaruje željenu puninu karizme. Ponekad nas svijest o toj činjenici može opterećivati, činiti nas malodušnima, tužnima ili pak razočaranima. Karizma i karizme redovničkih zajednica predstavljaju bogatstvo Crkve koje očituju raznolikost, ali nipošto superiornu nadmoć jedne zajednice nad drugom.
Redovnici imaju zadaću sve podsjećati kako: „sinodalnost nije poglavlje rasprave o ekleziologiji, a još manje moda, neki slogan ili novi izraz koji se treba koristiti ili iskorištavati: Ne! Sinodalnost izražava narav Crkve, njezin oblik, stil, poslanje. (…) Ne govorim to na temelju teološkog mišljenja, čak ni osobnog, nego slijedeći ono što možemo smatrati prvim i najvažnijim ‘priručnikom’ ekleziologije, a to je knjiga Djela apostolskih.“ (Papa Franjo Rimskoj biskupiji, 18. rujna 2021.). Papa Franjo promišljajući o sinodi stavlja pred nas ambijent prve kršćanske zajednice ističući zajednički hod, zajedništvo, sudjelovanje i poslanje. Sve navedeno zahtijeva umiranje sebi, vlastitim idejama i planovima. Pratiti ritam zajednice i okoline kao i volje drugih s kojima se suočavamo predstavlja spasonosno trpljenje. Nerijetko nas u tome prate osjećaji nespremnosti, neprihvaćanja, zakinutosti i promjene vlastitog plana, sve to je prtljaga na leđima redovnice koju mora naučiti povremeno odlagati i biti svjesna da to ne predstavlja dragocjenu memoriju nego isprazni balast koji otežava korake i priječi ispravno gledište. Sinodalni ambijent predstavlja za nas „profesionalnu“ kršćansku obvezu. Razumjeti, prihvatiti i živjeti Evanđelje danas, slušajući Duha i jedni druge, zadaća je pred kojom ne smijemo ustuknuti. Sinoda je „upit“ usmjeren svakome: „Koja je vaša specifičnost u današnjem društvu i što je ono po čemu se kršćanina može prepoznati?“ Idealan odgovor bi mogao, zasigurno biti: „po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge“ (usp. Iv 13, 35).
Napast na putu sinodalnosti je dojam demokratskog donošenja odluka u kojemu se nadmoćna većina može zasjeniti ili pobijediti manjinu. To bi bilo krivo i promašeno gledište sinodalnosti u kojem bi se zanemarila temeljna bit i zagledanost u Isusov mentalitet. Sinodalnost nas uči Trojstvenom modelu koji konačnu suglasnost ne temelji na proporcionalnosti i zbroju nego na suglasju postignutom zajedničkim razlučivanjem u jedinstvu i različitosti.
Hijerarhija zahvaćena sinodalnim mentalitetom nije kruti upravitelj, nego je u službi zajedništva. Da nije tako, zavjeti koje ste dali izgubili bi smisao i umjesto da dovedu do slobode postali bi ugnjetavajući jaram: vlast postaje diktatura i poslušnost ropstvo, siromaštvo skida odgovornost s osobe i čistoća nije ništa drugo nego fasada koja čini život sumornim, a ne radosnim jer je plod dužnosti, ali ne i izraz najveće ljubavi.
Redovničke zajednice u sinodalnom hodu mogu otkriti novu priliku i duhovsko oživotvorenje vlastite karizme u novom ambijentu i ozračju. Spomenuli smo na početku kako nas brojne činjenice čine nesretnima, možda su u njih ubrojeni i vlastiti promašaji pa zajedno izazivaju kruto stanje malodušja. Pad zvanja, zatvaranje redovničkih obitelji, smjena generacija, smanjenje discipline, „moj pogled“ na Crkvu, osobni grijesi i neostvarene želje, sve to predstavlja teret koji nosimo sa sobom. Sinoda nije mjesto koje očekuje ljude bez stvarnosti i naša stvarnost je dobrodošla, ali sinoda je mjesto gdje naša stvarnost mora prestati biti teret i mora postati početak zajedničkog traganja i razlučivanja.
Redovničko zajedništvo – eshatološki „vrisak“
Eshatološka narav posvećenog života očituje se u tome što predstavlja „anticipaciju budućeg Kraljevstva i konačnog svijeta“ (VC, br. 26.). Ono je prožeto stavom nade koja redovnice poziva gledati prema spasenju u iščekivanju i svjedočeći, jer „gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce“ (Mt 6, 21). „Redovnice životnim stilom daju obrazloženje nade koja je u nama“ (1 Pt 3, 15). Eshatološka znakovitost koju redovnici ostvaruju nije u bijegu od svijeta, naprotiv ona se okreće u poslanje i zauzimanje za ovaj svijet koji se nastoji suobličiti Kraljevstvu Božjem.
Eshatološka usmjerenost posvećenog života vidljiva je na specifičan način u življenju evanđeoskog ideala djevičanstva, po kojem se na poseban način ostvaruje dostojanstvo i poziv žene. Pozvana da ljubi i bude ljubljena, žena u pozivu na djevičanstvo otkriva Krista koji je dokazao savršenu sebedarnu ljubav. Evanđeoski radikalizam „ostavili su sve i slijedili Krista“ (Mt 19, 27) sadrži duboko predanje u zaručničkom smislu, a osposobljuje srce posvećene žene za iskustvo duhovnog majčinstva (usp. Mulieris dignitatem, 20-21). Ono se očituje u brizi za druge, poglavito najpotrebnije, pri čemu redovnica u svakom čovjeku otkriva Krista s drugim licem, pri čemu ljubav prema Bogu u ljubavi prema bližnjemu postaje jedno, jer u najmanjima susrećemo Isusa, a u Isusu susrećemo Boga, prema njegovim riječima „što god učinite jednom od ove moje najmanje braće, meni ste učinili“ (Mt 25, 40). Traženje lica Božjega, u Isusu Kristu otkriveno kao lice milosrđa, očitovano tijekom povijesti, dokazuje nezatomljivu duhovnu dimenziju koja usmjeruje srce k traženju Boga i djelovanjem Duha Svetoga postaje put suobličenja Kristu na osobit način vidljiv u redovničkom životu. Ovdje si slobodno možemo postaviti pitanje koliko nam ove istine koje smo sada prikazali pomažu u svakodnevnom posvješćivanju eshatološkog elementa. Podsjetimo se i ovdje kako: redovničko odijelo, javno položeni zavjeti, naša prisutnost na ulicama grada te susreti s ljudima neprestano podsjećaju na jedan oblik života koji nosi jasnu poruku da smo Kristovi. Mi postajemo znak koji upućuje na Krista, ali u svojoj biti smo pravi simbol one stvarnosti koju predstavljamo. Znakovi mogu i krivo upućivati dok bi simbol trebao biti jasniji jer predstavlja otajstvo.
Sinoda kao „revizija“ redovništva
Redovništvo na prošlosti zahvaljuje, sadašnjost ljubi, budućnosti se nada. Ono mora biti svjesno i govoriti o vlastitoj povijesti kako bi očuvalo živim osobni identitet, što je prisjećanje puta prethodnih naraštaja da bi se u njima otkrila iskra nadahnuća, ideali i nosive vrijednosti. Zahvalno gledanje na prošlost potiče uzdizanje hvale Bogu za ostvareni posvećenih hod tolikih Bogu posvećenih osoba koje i danas nadahnjuju. Pored zahvalnosti pogled na prošlost otvara put i poniznosti, kako nas podsjeća papa Franjo u svom govoru pokretima i novim zajednicama 16. rujna 2022. „Da biste to činili traži se od (svih) velika poslušnost, velika poniznost da bi prepoznali svoja ograničenja i prihvatili promjenu zastarjelih načina djelovanja i razmišljanja, ili metodu apostolata koja više nije učinkovita ili načine organizacije unutarnjeg života koji su se pokazali neadekvatnima ili čak štetnima“. „Zahvalno sjećanje na prošlost potiče nas, u pomnom osluškivanju onoga što Duh Sveti danas govori Crkvi, na savršeniji način ostvarivati konstitutivne elemente našega posvećenog života.“ Življenje sadašnjeg trenutka u ljubavi vidljivo je posebno u primjerima svetaca i blaženika koji su iz susreta s Bogom, licem u lice, životom posvjedočili djelotvornu ljubav koja preobražava sav život u služenje Bogu i ljudima te tako postali istinski nositelji svjetla u povijesti.
Redovnička budućnost nazire se u jedinstvu, zajedničkom hodu i poniznom osluškivanju Duha. Redovnički život ne smije postati zatvorena autoreferencijalna jedinica Crkve koja neće primati ni davati. Redovništvo ne smije biti ni kruta provedba autokratske politike pojedinaca i skupina, divljenje nad „idealnom prošlošću“ i lamentiranje pred neizvjesnom budućnošću. Redovništvo jedino može biti, i ono već je, zajednički hod i osluškivanje te izlazak iz vlastite komocije koja nas poziva postati suputnicima. Osluškivati bez predrasuda, uzeti riječ i biti iskren, biti dio dijaloga s drukčijima, suodgovoran u poslanju i shvaćanju svoje odgovornosti. Sinoda je proces i svojevrsna revizija, a mi često volimo brza rješenja. Gospodin nas uči strpljivosti. Neka nam i ovaj novi, možda i nerazumljivi hod koji, iz dana u dan, upoznajemo, bude znak Božjeg poziva na novu avanturu u kojoj zajedno tražimo njegovu volju i u kojoj, ne više sami, idemo drugima ususret ne ostajući hladni na dramu drugoga.
Zid našeg samostana neka nam više nikada ne bude sigurna brana od svijeta koja nas „ugrožava“ od zaraze i mentaliteta drugoga, nego neka nam bude prostor pripreme koji nas priprema da nosimo u taj, ne više neprijateljski svijet, nego svijet naše braće i sestara, Evanđelje i radost života.