„Nalazimo se u Godini vjere, vjera je milosni dar koji Bog daje svakom čovjeku, vjeru koja je svima nama darovana i koju smo pozvani živjeti. Također smo pozvani tu vjeru i svjedočiti u svijetu i vremenu u kojemu živimo. Trebamo se ugledati u svjedoke vjere, imamo divne primjere onih koji su doista svjedočili i živjeli vjeru. Isus nam kaže: ‘Zaista, kažem vam, ako imate vjere koliko je zrno gorušičino te reknete ovoj gori: Premjesti se odavde onamo!, premjestit će se i ništa vam neće biti nemoguće’ (Mt 17, 20). Dao Bog da naša vjera bude tako jaka i djelotvorna te možemo zajedno sa sv. Pavlom reći: ‘Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao’“.
Drugi dan razmišljali smo o nadi koja nas „poziva da budemo ljudi nade, ljudi koji će uvijek znati prepoznati Božju blizinu i ljubav. Nada je krepost koja nas uvijek diže, rekao bih iz one naše ljudske manjkavosti, jer i u pjesmi koju pjevamo Srcu Isusovu kažemo: ‘Srce Božansko Isusa moga, daj da sve više ljubim te ja. Ti si veselje naroda svoga, ti moga žića nada si sva’. U Srce Isusovo stavljamo svu svoju nesigurnost, želeći da to probodeno Srce čuje naše vapaje i želje i s puno pouzdanja i nade mu se utječemo.“
Treći dan razmišljali smo o ljubavi. „Ljubav je, draga braćo i sestre, davanje prednosti drugome. Kako mi na svoju ljubav gledamo, želimo li doista da drugi bude sretan i ispunjen onom ljubavlju kojom nas Bog ispunja? Kako bismo baštinili život vječni, potrebno je ljubiti Boga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom, i svim umom svojim, a bližnjega kao sebe samoga. Nemoguće je ljubiti Boga, a ne ljubiti brata svoga. Stoga smo, kao braća i sestre u Kristu, pozvani ljubiti jedni druge. Možda nam drugi ne odgovaraju svojim postupcima pa nas često iznerviraju, ali ako smo ispunjeni Božjom ljubavlju uspjet ćemo nadvladati te ljudske zavrzlame koje su nam često kušnja prema onome koga volimo i ljubimo u Kristu. Stoga radost slavljenja Srca Isusova jest radost u kojoj nam se on u potpunosti daje, jer srce nekad više govori od riječi, ono u nutrini zna što misli, a mi često nešto drugo učinimo.“
Sv. Pavao nam u tome može biti primjer kad kaže: „Kad ljubavi ne bih imao ništa nisam!“ I sve ono što se zove povlastice, služenje… bez ljubavi „ništa mi ne bi koristilo“ (1 Kor 13, 1-4).
s. Kristina Tunić