Polazišne točke razmatranja bili su biblijski tekst o Gospodnjem pogledu na čovjekovo srce kao duhovno središte cjelokupne osobnosti (usp. 1 Sam 16, 6-7) te sadržaj kanona 607. § 1. iz Zakonika kanonskoga prava u kojem čitamo: „Redovnički život, kao posvećenje cijele osobe, očituje u Crkvi divnu od Boga ustanovljenu vezu, znak budućega vijeka. Tako redovnik izvršuje svoje potpuno darivanje kao žrtvu Bogu prinesenu, kojom sav njegov život postaje neprekidno štovanje Boga u ljubavi.“
U okviru tih naglasaka vlč. Đapić je progovorio o istinskoj ljubavi jedne Bogu posvećene osobe, tj. o načinu života koji je u sebi štovanje Boga u ljubavi, a u kojem je stoga središnji problem čista nakana. Izlažući temu voditelj je iznio niz primjera kako bi ukazao na korake koji vode k čistoći nakane kao subjektivne sastavnice ljudskoga čina, a koji se izravno tiču usmjerenja naše volje da učini određeni čin i preko njega postigne određeni učinak, iz ljubavi prema Bogu koja sve pokreće i svemu daje konačni smisao i vrijednost. Jedan od najvažnijih koraka u tome jest sjedinjenje s Bogom, a ono se događa samo u nenavezanom srcu. Govor o čistoći nakane je stoga, prije svega, pitanje potpunog darivanja Bogu iz ljubavi i u ljubavi. Osim mogućnosti da čistom nakanom usmjerimo cjelokupno djelovanje jednom cilju – Ljubavi, u tom pitanju nije jednostavno prosuđivati o moralnosti vlastitih čina, tj. čina slobodno izabranih na osnovi suda savjesti, jer ona ne ovise isključivo o namjeravanoj svrsi ili o nakani (usp. KKC, 1749). U katoličkoj teologiji znamo da ono što je po sebi zlo (npr. laž) ne može postati dobrim „zaslugom“ dobre nakane (npr. da se nekom pomogne), a osim toga također znamo da nakana može, ali i ne mora biti u skladu s predmetom čina. Razlikovati sve nijanse u tom pokretu volje prema cilju djelovanja može samo miran, poslušan i ponizan čovjek koji molitvom i osobnim stavom pred stvarnošću vlastitih izbora i čina pripravlja put milosti da preobrazi njegovo srce. Upravo milost daje nama ljudima razlikovati dobru nakanu koja može poboljšati već ionako dobar čin, od one koja može dobrim učiniti indiferentan čin ili učiniti manje zlim onaj čin koji je u sebi ionako zao.Sve te nijanse čine mozaik našega života, tko ih razlikuje sretna je osoba i živi u stanju stalnog obraćanja srca koje Gospodin gleda dok prelazi put od navezanosti do slobode za Ljubav. Tko je gdje na tom putu osobno smo razmatrali u klanjanju pred Presvetim Oltarskim Sakramentom tijekom kojeg je bilo prigode i za slavlje sakramenta pomirenja. Neka lijepe misli s ove duhovne obnove, kao i naše korizmene odluke i dalje prati molitva kako bi sve više sjala djela milosrdne ljubavi.
s. Marijana Mohorić