Pater nam je govorio o entuzijazmu sv. Petra na početku njegova stupanja u zajednicu s Isusom, kao i Isusov realizam. Usporedio je to s našim početnim oduševljenjem. Kao i Petar, i mi se sada razlikujemo od onih koji smo bili. Petrov entuzijazam je različit od onoga početnoga, u zanosu spreman je i umrijeti za Isusa, i nema zapreke tome stanju. Uzrok je tomu spoznaja Isusa. S druge strane ipak je okrenut sebi. Isus mu je jednom zgodom rekao da, kada se vrati k sebi, neka učvrsti svoju braću u vjeri. Kao da mu je rekao: „Petre, spoznaj svoju istinu, a ta je istina tvoja slabost, sebičnost… Učini korak od oduševljenja u realizam u vjeri – vraćajući se k meni, ne k sebi.“ Kad se Petar vraća? Onda kad je u procesu vjere otkrio Isusa kao Izvor. No može se dogoditi da se Izvor zamijeni s ispucanim kladencima koje smo sami napravili, kao kod Jeremije. U početnom oduševljenju misliš da možeš sve, ali „dođu časi, Kriste Bože ti nas spasi“. Isusa mi izjednačimo sa svojim habitom, dnevnim redom, običajima… djelom svojih ruku. Povratak k djelu svojih ruku – takav povratak ne spašava. Takav „Isus“ ne spašava. Vrijeme je da vreće svoje zajednice protresemo i iz sita izbacimo sve što je nečisto. Početno oduševljenje ne smije biti prijevara, jer ono to nije. Došli smo u zajednicu, a da smo je vrlo malo poznavali, trebalo nam je poznavanje Isusa; tu, u Družbi, trebamo ga bolje upoznati. Papa govori posvećenim osobama i predstavlja se osobno, kao Učitelj koji učvršćuje braću svoju, kao Petrov nasljednik, kao naš brat. On je posvećen Bogu kao redovnik. Govori iz iskustva. Njegov govor je egzistencijalan, ne naučen, on je plod mukotrpnoga izrastanja redovnika. Duhovni život nema recepata, postoje samo ponude kao „može ti koristiti“. „Ne prelazimo olako preko ponuda!“, naglasio je voditelj. Papa je uvjeren da smo živi, da imamo Duha, no potrebno je nešto stubokom mijenjati. Trebamo provjeru mješina. Mogu li stare mješine primiti novo vino? Sv. Otac kao teolog želi nas učiniti osjetljivima za otkrivanje svetosti koja je u nama, ne one koju ćemo postići, nego one koja postoji u nama, u našoj osobnosti i identitetu, a on je jedinstven i različit. Često nismo svjesni toga. Stoga je važno povezati svetost i svijest, odnos govora i svetoga u nama. Pitamo se: „Jesu li zajednice u mogućnosti otkriti u sebi sveto!?“ Mladi u početku često ne prepoznaju tu svetost.
Sv. Otac naglašava potrebu zahvalnosti Ocu zbog više razloga. Prvi je poziv na nasljedovanje Isusa po evanđelju! Usklađenost s evanđeljem, u govoru, postupcima, opredjeljenju da se bude radosna vjesnica u ovome svijetu! Sva naša askeza, vježbe, odricanja i drugo pripadaju identitetu redovništva, ali redovništvo je prvenstveno lice Isusovo u vremenu. Posljedica takvoga stava je uprisutnjenje Isusa u različitim situacijama.
Drugi je razlog u njegovu govoru po Duhu Svetomu svim posvećenima koji su nositelji i službenici određene karizme. Svi smo mi eklezijalni, imamo eklezijalni identitet. To je ljepota Crkve! Darovi Duha Svetoga čine Crkvu lijepom, ona je Tijelo Kristovo. Ako se prisjetimo Blaženstava te onoga da pruži li se nekome čaša hladne vode, nju pije Isus… Svi mi, biskupi i svećenici i vjernici, bez razlike, svi smo braća i sestre. Svi zajedno smo lice Kristovo, ljepota Crkve (usp. LG, 12). Pater je naglasio važnost Drugoga vatikanskog koncila. Nekad su zajednice bile nekako zatvorene u sebe, nisu imale eklezijalni element.
Treći razlog je izljev Duha Svetoga u nas. Tu počinje teći potok svega dobra. Duh Sveti ne krpa, On uvijek stvara novo, našim pristankom, kao Marija u kojoj se dogodio susret osobe i Duha Svetoga. Duh Sveti čini da budemo radosni! Mi smo savjetovališta Božja na zemlji. Tko ima to što imamo mi? „Htio bih da se potvrdi moja tvrdnja“, veli Papa, „tamo gdje je redovništvo, tamo je radost“, da smo svjedočanstvo onih koji su iskusili snagu Božju. Suvremeni svijet je nesretan jer ne poznaje Božje milosrđe, a vjerodostojnost spasenja ovisit će o prisutnosti milosrđa Božjega. Radost je sinonim evanđelja – pokazatelj izvornosti. Budimo ponosni jačajući svijest o slavnoj povijesti u kojoj se našla jedna osoba i Crkvu učinila lijepom u svoje vrijeme. U isto vrijeme povijest ne opravdava samu sebe, ona opravdava sadašnjost u djelima. Ne smijemo živjeti na račun povijesti. Mi smo trajno spašavanje povijesti. Okrenimo se budućnosti. To je nemoguće bez stola, tj. zajedništva, razgovora, dogovora. Karizma nije statična, ona je plastična, kao onaj anatomski jastuk, prilagođuje se svakom trenutku. Karizma je stvarnost „pupanja“, okrenutost zajednice budućnosti. Pitati se: što je bilo da su poteškoće nadiđene? Je li bilo nedosljednosti, opcija? Ima li nešto zaboravljeno povezano s nama – s Duhom Svetim? Ta su nam pitanja preporučena. Ne trebamo ponavljati djela, nego danas uprisutniti crte lica Isusova. Trebamo osluškivati govor događaja, povijesni i milosni događaj, život i Učiteljstvo „dva plućna krila“: a to su Sveti Otac i Kongregacija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života. Da imamo dovoljno snage za naše sutra moramo biti uvjereni, i na to nas je pozvao voditelj. Citirao je sv. Tereziju koja je rekla da redovništvo po onome što jest nije prošlost, nego trajni navještaj budućnosti. „Mi smo lučonoše, to sam iskusila, to je istina!“ (sv. Terezija Avilska). Papa nas okreće nama samima da shvatimo karizmu kao prolazak Božji. A o. Mamić je pozvao: Gledajte što je Družbu vuklo naprijed, koja ju je žigica upalila. Otkrijte svoju izvornost, ideale, posebne vrijednosti. Koja je to bila „vučna snaga“ u početcima? (Nasmijali smo se kad je pater rekao da mi starimo, a mladi su danas stari rođeni!).
Prag ili mistagoški element našega „sutra“ u nama je „nada“. Naša nada je prisutnost onoga što još nije (eshatološki vid). U propovijedi na sv. misi primijetio je pater da smo umorni u hodu kao nekad izabrani narod. Sve se temelji na obećanju. U pustinji nema oslonca. Na vjetrometini svijeta, sotone, ponuda, tijela… Zidovi samostana su probijeni. Za električnu moć nema zida, ideali su pali, a put traje, hrana koja nam se nudi gadljiva je, puni smo egocentričnosti, pobune, bez oduševljenja… U osobnom sjećanju, kao i u sjećanju zajednice na prošla vremena, plačemo za egipatskim loncima koji su bili naši interesi,a put do slobode u Obećanu zemlju još je uvijek dug. Spopada nas napast da provjerimo je li vjerodostojno Božje obećanje! U takvom slučaju valja ispraviti pogled, a ne mijenjati dioptriju. Naš „izlazak“ je ispravnost pogleda, a to je pogled prema Raspetom Kristu. A to je i pitanje naše vjere! Umor na putu je normalan. Dramatično je kad se odlučimo ne ići dalje. Pojam da smo kao redovništvo „Božji dokument“ bio mi je jako zanimljiv, kao i to da smo „Božji projekt“. Nažalost, ima puno napuknutosti u zajednicama kao što su manjak osjećaja pripadnosti, nedijeljenje intelektualnih i materijalnih dobara, još je teže podijeliti dobra srca… Papa očekuje od nas da budemo znalci komunikacije. Trebamo prepoznati u sebi Božji zahvat, ojačati u sebi i zajednici duhovnu dimenziju posvećenog života. Gdje je početak tome? Početak je dodir, milost, nježnost našoj duši, iskaz ljubavi. Za primjer su uzeta ona dva prsta u Sikstinskoj kapeli koja se dodiruju… Nastali smo Božjim dodirom da nas postavi za znak. Ako ga nema, ni Crkva ni svijet ne zna puta. Mi smo povijesna prisutnost Isusa danas. Dodir Duha otkriva značenje vremena, a to je vjera: po njoj sve dobiva svoj smisao. „Čuvajte se vjere koja je zatvorena u pobožnost, običaje…“ rekao je pater. Vjera je novost spoznaje koja je svojstvena Bogu. Vidiš nevidljivo! Razumiješ nerazumljivo! Shvaćaš nenaučeno znanje! Nedostaje nam povjerenje da okusimo snagu vjere, a to je predanje. Strašno je ako se pretvorimo u znak koji poručuje da nema Znaka!
Na kraju je pater sintetizirao svoja predavanja te nas potaknuo na traženje novih izričaja ljubavi i služenja Crkvi danas, na to da budemo izričaj karizme danas, a ne iz prošlosti. To je potrebno svakoj Družbi u svijetu. Bog šalje zvanja, sve prihvaćajmo kao sjeme. Ovo je vrijeme sijanja, a ne žetve. Naći pravo tlo za pravo sjeme, drugim riječima birajmo zajednice koje odgovaraju pojedinoj osobi. Sadašnjost je naša Pasha! Pozvani smo da budemo znak Znaka, znak jedinstva, mjesto otajstva i ljepote Boga i Crkve, oaze zajedništva, blagovatelji Ljubavi. Pozvani smo sve dići na razinu besplatnosti ljubavi te postati „Proročka galama“ svijetu. „Potrebno je provjeriti jesmo li možda izgubili kompas! Postiže li naše poslanje ciljeve za danas? Imamo li istu strast za ljude kao Utemeljitelji? Jesmo li bliski ljudima? Nudimo li im odgovor? Omogućujemo li im govor nade? Čuvamo li utvrđene zidove?“ Pater nam je savjetovao da se mladima koji dolaze u samostan postavi pitanje: „Jesi li spreman(na) živjeti za druge? Ako jesi, potpiši!“ Tako će osoba biti dar Crkvi u naravi karizme. Osvrćući se na kriterije autentičnosti življenja posvećenosti, naglašeno je da je jedan od njih radost pokazatelj da je Bog u nama, da je On sposoban ispuniti srce da se ne traži drugdje neke radosti. „Probudite svijet svojom prisutnošću! Ne dopustimo da nam se ukrade zajedništvo! Ne budimo mumije iz muzeja ako smo žalosni, frustrirani. Frustracija je grijeh protiv Duha Svetoga. Ta i panj može pustiti mladicu! Idimo prema novosti u odnosima“, zaključio je o. Jakov.
Na kraju seminara uveličao je i uljepšao našu radost novi krčki biskup mons. dr. fra Ivica Petanjak, u redovničkom odijelu. Ostao je i na zajedničkoj večeri koja je protekla u veselom raspoloženju.
s. Bernardina Maslać